Autor: Maroje Ćuk

Kategorije
Kolumna

Magični trokut: Motivacija, ciljevi i uspjesi

U trenerskim vodama psihologija je divna, interesantna i komplicirana stvar. Bilo da se radi o profesionalnim sportašima ili rekreativcima, procesi razmišljanja, psihološka stanja i prije svega motivacija itekako utječu na naše postupke, performanse i rezultate. Psihologija sporta kao posebna grana sama govori o važnosti motivacije kod sportaša (intrinzična i ekstrinzična), ali u brojnim definicijama i svrstavanjima postupaka i procesa u određene kutije, izgubi se osjećaj kako motivacija izgleda, kako ju uspjeh nadopunjuje i kako to izgleda u svakodnevnom životu.

Svatko od nas ima vlastite razloge zašto trčimo i treniramo, svatko ima različite ciljeve te jednako tako doživljaj uspjeha je za svakoga individualan. Ipak, svi dijelimo želju za treningom, uspjehom i dostizanjem tog nekog cilja ispred nas (mentalnog, fizičkog, metaforičkog). Prije nego što smo se uopće pokrenuli u nama postoji želja i motivacija jer, da je nema, ne bismo obukli tenisice i istrčali taj prvi kilometar. I što onda? Osjećate to? Osjećaj uspjeha i pobjede. Za nekoga je ta pobjeda mala, a za nekoga je već taj prvi korak djelovao kao nedokučiva prepreka.

Osobno se i dalje se borim s tim prvim korakom ili prvom serijom vježbi. Onaj lijeni dio mene (vražićak na ramenu) govori kako trening mogu odraditi neki drugi dan no već sam naučio na njega te ga samo ignoriram i krećem s akcijom. Sad će sve ostalo što radim biti puno lakše jer je najteži dio iza mene. Ako se tako osjeća netko tko je preko pola svog života u sportu i kome je to profesija, sasvim je normalno i prirodno da se tako osjećate i vi. Slobodno dajte na važnosti toj prvoj pobjedi, tom prvom koraku jer je on najbitniji, a jednom kada doživite taj osjećaj uspjeha i samopouzdanja sve ide na lakše.

Novi cilj, novi osjećaj uspjeha

Motivacija nas tjera na akciju, akcija na uspjeh, a uspjeh dodatno pojačava motivaciju. Sada ste na konju i ulazite u magični krug napretka. Na putu do velikog cilja postoje brojni manji ciljevi i znam kako to zvuči jednostavno i logično, ali značaj i doprinos manjih ciljeva na našu motivaciju i samopouzdanje je ogroman. Za nekoga tko tek kreće s trčanjem već je 5 minuta u komadu izazov, a kamoli utrka na 10 kilometara. Upravo će nam ta utrka poslužiti kao primjer kako nas manji ciljevi i uspjesi guraju dalje. Kao što sam spomenuo, prva pobjeda je oblačenje tenisica i sam odlazak na trening, a jednom kada smo to napravili stvari su u pokretu i krećemo s novim izazovima. Jučer nam se trčanje 4 kilometra činilo naporno i gotovo nemoguće, a danas uz lagane izmjene trčanja i hodanja shvaćamo kako nije toliko strašno koliko smo mislili. Nekoliko tjedana kasnije, uz znoj i pokoju muku, uspijevamo trčati puna dva kilometra bez potrebe za hodanjem. Novi cilj, novi osjećaj uspjeha i ostvarenja je tu.

Uzdihani shvaćate kako se uspjesi nižu te uz upornost i kontinuitet ubrzo dolazi vaša prva utrka na 5 kilometara. Nije prošlo točno kako ste mislili, hodali ste više nego što je bilo u planu, no nema veze. Hej, prva utrka je iza vas, ako to nije uspjeh ne znam što je, a to malo nezadovoljstvo pretvaramo u novi cilj i novu motivaciju. Uz daljnje treninge, još znoja i mučenja već iduću utrku ostvarujete i premašujete rezultat koji ste očekivali te utrka na 10 kilometara više ne djeluje nedokučivo. Znate kako do tog cilja još ima truda i rada, ali pogled na nekoliko mjeseci iza vas i točku s koje ste krenuli ispunjava vas osjećajem nade i novom dozom motivacije.

Treninzi nikad ne postaju lakši

Slijede treninzi, još znoja, još muke, ništa ne postaje lakše, dapače čini vam se upravo suprotno. Čar i prokletstvo treninga je da oni nikad ne postaju lakši, kako napredujemo i gazimo ciljeve tako mijenjamo i pojačavamo treninge. Zona komfora je zona bez napretka, a već znate kako ste do ove točke došli uz napor i trud te kažete sami sebi ‘pa neću valjda sad odustat’. Znojni i umorni nastavljate dalje jer ostvarit ćete taj cilj pa makar vam bilo zadnje, a u međuvremenu zadajete si manje ciljeve. Oni mogu izgledati egzaktno kao na primjer: sutra trčim 7 kilometara za 40 minuta ili ovaj tjedan trčim tri treninga i ubacit ću dopunski trening snage.

Drugi tip ciljeva može biti potpuno subjektivan: želim uživati i opustiti se u treningu.  Obje vrste su bitne jer nam pomažu u upornosti i kontinuitetu kako se bliži dan velike utrke na 10 kilometara. Zadnji trening osjećali ste se umorno na devetom kilometru te vas hvata trema pred sami start, ali uz adrenalin i atmosferu koju utrke nose sa sobom, ulazite u cilj s osmijehom i osjećajem uspjeha i ponosa. Ostvarili ste cilj koji se, ne tako davno, činio nedokučiv, pobijedili ste sami sebe i sve prepreke na putu do ovog dana. Čestitamo!

Ništa ne dolazi preko noći

Glavni cilj smo ostvarili, ali putovanje ne staje tu. Nekoga će ovakav rezultat motivirati na još jače treninge, a netko će pomisliti ‘za koji vrag sada treniram’. Zato je bitno naći nove ciljeve i izazove, a oni mogu izgledati totalno drugačije. Od povećanja dužina (polumaraton, maraton…), preko ubrzavanja tempa (10 kilometara ispod 1 sata, 5 kilometara ispod 25 minuta), novih disciplina (trail utrke) do totalno subjektivnih ciljeva (trčanje u društvu, za vlastiti užitak, radi zdravlja, mršavljenja…). Njihovo samo postojanje odražava se na našu motivaciju, njihovo dostizanje jača naše samopouzdanje, s jačim samopouzdanjem ohrabreni smo postaviti i ganjati veće izazove i nove ciljeve, a sve je to započelo onom prvom odlukom: kvragu i sve, oblačim te proklete tenisice.

Važno je sjetiti se kako put do tih ciljeva gotovo nikad nije linearan. Bit će dana kada treninzi idu lagano, kada idu teško, kada nam se čini kako se ne mičemo s mjesta i kako taj naš cilj nije vrijedan muke i truda. Naravno, kao i sve bitno u životu, ništa ne dolazi preko noći i put do uspjeha rijetko je kad lagana šetnjica uz more te su zato tu prijatelji, društvo i treneri koji će vas pogurati dalje i izvući pokleknutu motivaciju iz vas. Za takve dane odredite si manji cilj i promatrajte kako će njegovo ostvarenje pozitivno djelovati na vas.

Kategorije
Kolumna

Ma kvragu i sve…

Vjerujem kako smo se svi ovoga ljeta pošteno skuhali. Bilo u gradu ili na moru, sunce je bilo nemilosrdno. Inače ne podnosim pretjerano vrućine tako da mi je ovo ljeto volja za treningom i kretanjem bila u minusu. Znam da, valja se nekada i odmoriti, dopustiti tijelu da predahne i uživati u godišnjem no hoćete li vi popričati s mojim nogama koje nakon tri dana mirovanja i gledanja Olimpijskih igara žele isprobati sve viđene aktivnosti? Nema veze, naučio sam se već na svoju čudnu prirodu, a valjalo bi se maknuti iz klime i udahnuti zrak. Vrijeme je za maknuti se s plaže ili iz grada i zaputiti se u brda.

Opet ta neka brda? Pa zar se stvarno opet nekamo penjemo? Naravno! Sljeme me dugo nije vidjelo, a navodno na vrhu puše lagani vjetrić. Glasio je moj unutarnji dijalog ljetnog ljenjivca i avanturističkog „uvijek u pokretu“ duha koji je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon pobijedio. Vrućina ga je zadnjih nekoliko dana ubijala, a ljetni ljenjivac uživao je u apsolutnom dosađivanju i pobjedi nad najvećim neprijateljem: motivacijom. Da, čak i najentuzijastičniji i najmotiviraniji treneri znaju imati problema s motivacijom. Gunđam u sebi i na glas kako je vani odvratno za bilo kakvu vrstu treninga i kako je knjiga koju čitam upravo postala napeta dok istovremenom oblačim tenisice i spremam 64 litre vode u ruksak (i još 5 boca s ledom). Otvaram vrata i dalje negodujući odlazim u brdo.

Ideja nije da svaki put na trening idemo sa smiješkom na licu. Mnogo puta neće nam se dati, radije bi popili čašu vina i pogledali epizodu opuštajuće serije no i dalje se uspijevamo natjerati jer znamo fizičku i psihičku nagradu zbog kojih se muka isplati. Kako sam u jednom tekstu pisao, kontinuitet je ključ, a danas ću tome nadodati i raznovrsnost. Po programu mislio sam odraditi eksplozivni trening za noge koji uključuje brojne skokove i sprinteve. Vrijeme i gravitacija bili su taj dan protiv mene, a ljenjivac već danima pokušava zapaliti spomenuti program. Hrabrom odlukom odlučio sam ignorirati napisano i odraditi nešto, bilo što samo da se pokrenem i maknem, a brdo je rješenje.

Hladovina pruža koliko toliku zaštitu od sunca dok svaki prijeđeni vertikalni metar donosi mrvicu svježiji zrak. Misli lutaju lijevo i desno dok noge laganim, ali sigurnim korakom gaze samo naprijed. Ne zanima me ni tempo ni tko me prestiže ni koga prestižem ni onaj medo što me gleda iza žbunja. Sam u svojim mislima, u pokretu, u zraku, u šumi….glava je sretna što je okružena bojama i mirisima, tijelo se istovremeno napreže i opušta. Ne mora svaki trening biti muka i pomicanje vlastitih granica već je napredak skriven u kombinaciji jakih, ciljem usmjerenih treninga i komplementarnih aktivnosti koje dopuštaju tijelu i glavi drugačiji pokret i priliku za bijeg od rutine. Ta rutina nije samo trening već odlazak na posao, šetnja po kvartu, kupovina namirnica ili odlazak u teretanu uvijek istim putem. Raznovrsne komplementarne aktivnosti održavaju tijelo aktivnim, a pritom donose prijeko potrebnu dinamiku u naše kretanje.

Uf ‘hajdemo za promjenu ovim putem, govorim sam sebi jer mi uobičajena ruta danas posebice ide na živce. Umjesto toga put me bespotrebno vodi okolo naokolo, ali sama činjenica da sam na novom (dužem, manje efikasnom) putu čini me sretnim. Uživam u pogledima koje nisam vidio godinama, uživam što mi cilj nije vrh, uživam jer sam tu, jer se krećem i jer sam uspio pobijediti i ušutkati onog dosadnog ljenjivca. Nakon još malo lutanja dolazim na vrh gdje me hladi povjetarac, a na licu je neizbrisivi osmijeh. Ne zato što sam se popeo na vrh, pobogu bio sam na njemu bezbroj puta, već zato što sam tu danas. Da sam ostao doma ne bi mi ništa falilo, hladio bih se pod klimom i odmarao bi još jedan ljetni dan (možda bi me malo prala grižnja savjesti) no izostao bi ovaj osjećaj. Osjećaj pobjede i postignuća. Ako sam ovo napravio danas, onda to mogu i svaki dan kad zaželim. Misli su to ne samo u mojoj glavi nego i kod vas svaki puta kada napravite nešto usprkos manjku volje, želje i/ili motivacije. Bilo da se radi o treningu, poslu ili nečem desetom, princip je isti. Nekada je najbolje reći: ma kvragu i sve, odoh u brda!

Kategorije
Kolumna

J*** mi se, činim ono što volim

Hmm sjedim, gledam i razmišljam. Ispred mene je laptop s praznom stranicom, pored mene knjiga s naslovom J**** mi se, čini ono što voliš, dok me s poda gledaju tenisice za trčanje. Dilema (ma trilema) je tu, a rješenje još nije na vidiku. Urednik ovog časopisa već mi hoće počupati svu kosu (svoje skoro pa i nema) koliko odugovlačim s tekstom, a razlog mog odugovlačenja je sasvim jednostavan: ne znam što bih uopće napisao.

Odlučujem se za tenisice jer je ipak sunčan dan, a novi snijeg od prošlog tjedna taman se počeo topiti pa su obližnji šumski puteljci spremni za moje korake. Da, opet ja u svojim Alpama, brdima i šumama daleko od gradskih gužvi gunđam kako nemam vremena ili inspiracije. Vraga nemam, tema o kojima bih mogao pisati ima na bacanje. Svaki novi trening vodi me na zabačene, snijegom prekrivene puteljke gdje se još vide koraci šumskih stvorenja koja su tu tumarala noć prije. No tekstove o trčanju u prirodi već sam pisao. Motivacija? Ma i o tome sam pisao. J*** mi se, odoh trčat, možda budem pametniji nakon lagane desetke.

Ok, evo me nazad. Sunce je zašlo, šuma je i dalje na mjestu, a moje tenisice su blatnjave jer tko bi rekao, kada se snijeg otopi nastaje blato (nema veze, roditelji su rano shvatili kako ne mogu držati odjeću ili obuću čistom duže od 2 i pol dana). Otvaram praznu stranicu teksta no knjiga me i dalje gleda. Ha! Tu leži odgovor, tema, misao dana, životna filozofija… Čini ono što voliš. Oprostit ćete mi ako dijelove teksta i ideje crpim iz te knjige (koja je usput rečeno apsolutna preporuka) no njezina filozofija odnosi se i na trčanje/trening/sportsku aktivnost kao i na život općenito. Kako činiti ono što volimo ili voljeti ono što činimo ako je u pitanju sportska aktivnost? Pa krenimo redom.

Zašto su ribari ponosni na ulovljenu tunu

Čuj njega, lik ode trčat jer mu se trči i to voli, kakav čudak, fiktivne su misli nekog slučajnog prolaznika ili trkača početnika kojemu je svaki trening muka i patnja. Apsolutno razumijem takve misli jer osobno nikad se ne bih mogao natjerati da dugo plivam, ali trčanje s druge strane je stvar koju volim činiti. Tijelo u pokretu, prizori i scenografija koja se mijenja, usponi koje treba savladati i nakon njih nizbrdice kao nagrada, a cijelo to vrijeme glava mi je u nekom bezvremenu, transu, toku…

‘Najbolji trenuci naših života nisu pasivni, receptivni, opuštajući trenuci… oni se obično zbivaju kada se tijelo i um rastegnu do krajnjih granica u dobrovoljnom naporu da se izvrši nešto teško i vrijedno truda’. Ha vidi ti mudrih riječi! Zato sam se tako pobjedonosno osjećao kad sam napokon savladao onu prokleto strmu i dugu uzbrdicu bez da su mi trebale nove noge ili dišni aparat. Zato planinari slave kada dođu na vrh planine, zato su ribari ponosni na ulovljenu tunu, zato se i svi genijalno osjećamo kad prvi put istrčimo 5 kilometara. Ima nešto u tom trenutku ostvarenja i pobjede koji vas gura dalje, zar ne. Gotovo da počinjemo voljeti sav napor koji smo u taj pothvat uložili i rado ćemo se idući put još više potruditi kako bi doza dopamina bila još jača.

Osjećaj uspjeha strašan je motivacijski i pokretački faktor. Ostvarivanje ciljeva koji smo sami sebi zadali važan je u sportu jednako kao i u svakodnevnom životu. Svi mi imamo velike želje i ciljeve koji iz današnje perspektive djeluju skoro nedokučivo (želim imati vikendicu na planini i istrčati ultramaraton) no taj veliki cilj možemo podijeliti u etape, rastaviti ga u korake i brojne manje ciljeve koji nas vode našem snu. Jednako kao što mnogi trkači na polumaraton ne gledaju kao jednu utrku od 21,1 kilometar nego na jednu desetku, dvije petice i završni, rastrčavajući kilometar. Ne samo da su naši ciljevi tako lakše dokučivi nego nas ostvarivanje svakog od tih manjih ciljeva tjera i gura dalje s novom dozom dopamina.Tako ću danas istrčati tih prokletih 10 kilometara i bit će mi super, a bome bih mogao napisati koju stranicu teksta jer na kraju krajeva volim i jedno i drugo ma kolikogod manjka inspiracije trenutno imam.

Ne propustite životne uspjehe i iskustva

‘Ljudi uvijek krive okolnosti za ono što jesu. Ne vjerujem u okolnosti. Ljudi koji uspijevaju u ovome svijetu su ljudi koji ustaju i traže okolnosti koje žele, a ako ih ne uspiju pronaći, onda ih stvaraju’. Ovaj gotovo Rockyjevski citat nije ovdje kako bi vas natjerao da se pokrenete istog časa ili prebacivao osjećaj krivnje za preskočeni trening od neki dan. Ne. Citat je ovdje kako bi presložili svoje misli o okolnostima i mogućnostima. U Austriji sam zaglibio u snijegu podučavajući ludu umjetnost spuštanja niz snježne padine poznatu i kao skijanje. To je sport na otvorenom gdje su uvjeti češće izazovni nego idealni pa tako se susrećem sa stavovima uf hupseri su, ne želim po tome skijati ili oblačno je, slabo se vidi, ajmo preskočiti trening, na što ljudima odgovaram kako je to idealna prilika postati još bolji i svestraniji skijaš. Osobno obožavam hupsere jer su mi zabavni, a zabavni su mi jer sam naučio skijat na njima (bilo je muke, ali osjećaj kontrole i pobjede jednom kada sam ih savladao je bio veličanstven). Jednostavnom promjenom razmišljanja iz ‘ovo je naporno i teško, ne želim to’ u ‘ok, j**** mi se, idem to savladati’ pretvaramo okolnost koja je do sada bila protiv nas u priliku, a uz malo truda i napora može postati stvar koji volimo činiti.

Vratimo se s brdskih padina u vaše okruženje i okolnosti koje vas okružju. Gledate svoje prijatelje kako su bili sretni nakon utrke prošloga vikenda ili kako uživaju u tečaju plesa kojega su nedavno upisali. Vi to isto možete ostvariti no uvijek postoji ono ‘da, ali…’ koje nas koči, sputava i brani kojekakve životne uspjehe i iskustva. ‘Da, ali oni su cijeli život u sport, njima je to lagano.’ ‘Da, ali ja nemam ritma’. Ne tvrdim da će put biti lagan i da ćemo postići identičan uspjeh kao prijatelji iz priče (možda ćemo ih i nadmašiti hehe) no uz ‘j*** mi se, ja to mogu’ mantru, korak po korak i nogu pred nogu počinjemo ostvarivati manje ciljeve koji sa sobom nose osjećaj uspjeha i ponosa. Tako krećemo se prema velikom cilju, a istovremeno počinjemo voljeti sami proces učenja/treniranja. Uskoro su nam mali ciljevi gotovo bespotrebni jer trening sam sebi postaje smisao, cilj i stvar koju volimo. ‘Čovjek je istinski velik kada djeluje iz strasti’, a ja bih na strast dodao još i inat. Nema ništa ljepše kada pokažemo drugima, a još bitnije i sebi, da to možemo.

James Bond lista

Poslužit ću se još jednim trikom iz knjige (malo ću ga prilagoditi kontekstu) te ćemo zajedno doći do zanimljivih zaključaka i spoznaja. Uzmite komad papira (da, mora biti papir jer glava će zaboraviti, a zabilješka na mobitelu/laptopu nije toliko romantična) i na njemu napišite sportske aktivnosti koje volite raditi. Pišite sve što vam padne na pamet, bitno je da ste u tome uživali pa makar ste tu aktivnost probali samo jednom prije 20 godina u srednjoj školi. Jeste? Ok evo još koja minuta… primjećujete li nešto zanimljivo? Još bitnije, bavite li se i dalje aktivno time? Ako ne, zašto? Ne morate odgovoriti meni ili ikome drugome, ali odgovorite sebi i to iskreno.

A sada na taj isti papir napišite sportske aktivnosti koje nikada niste probali, a željeli biste. Može biti bilo što i broj je naravno neograničen (moj popis sadrži skakanje iz aviona, wingsuit flying, surfanje, tečaj salse…). Imao sam nedavno klijenta koji ima svoju James Bond listu aktivnosti koje želi ne samo naučiti već i dobiti licencu (Licence to Kill? Heh). Upravo je na putu postati ski instruktor, a već ima ronilačku licencu. Iduće na redu mu je snowboard, lov i na kraju želi postati pilot.

Vratimo se vama, sve je na papiru? Odlično! Sada vidite kako se vi i vaše tijelo želite kretati, savladati prepreke, naučiti nove vještine i na kraju, igrati se i uživati. Otkrili smo koje vas aktivnosti privlače, sami ste osjetili osjećaj sreće i radosti pišući određene riječi te se upravo tim aktivnostima trebate nastaviti ili početi baviti.

Ideja sporta, osjećaja uživanja, uspjeha i boljeg života kao i ideja ovog teksta je pronaći aktivnost koju volimo i prigrlimo ju u naš život. Istini za volju, nisam znao točnu završnu misao teksta kada sam ga počeo pisati. Rekao sam ‘J*** mi se, piši kako ti misli idu i doći ćemo do pametnog zaključka’. Sada buljim u natipkane stranice s osjećajem ponosa i uspjeha (uh kao da sam napisao cijelu knjigu, a ne običan članak), na kraju krajeva volim prenositi misli i ideje na papir (laptop pobogu i dovraga) na milost i nemilost vas čitatelja. Isto tako volim trčati i maltretirati sebe i druge s raznim treninzima, volim učiti ljude kako se najlakše strmopizditi niz snježne padine. Kako kaže jedna pametna knjiga: J*** mi se, činim ono što volim, a to možete i vi.

Kategorije
Život

Pronađite svoj alpski vrh daleko od mondenih skijališta i uživajte u zimskoj čaroliji

Eto mene opet u brdima, opet zatrpan snijegom u nadi izbjeći gradski život i gužvu (ide mi to u zadnje vrijeme). Na prvu bi čovjek pomislio kako brdska mjesta i skijaški resorti zimi nemaju puno toga za ponuditi osim, pa skijanja naravno. To je međutim daleko od istine. Naravno da su poznati hoteli opremljeni bazenima i spa centrima idealnim za opuštanje, ali čovjek ne mora izdvojiti velike novce kako bi uživao u planinskoj čaroliji i alpskom životu. Dovoljno je navući par toplih slojeva odjeće na sebe, staviti kapu na glavu i krenuti u istraživanje zimskih čarolija i tajni.

Dok su nekima hladnoća i snijeg najveći neprijatelji, drugima oni predstavljaju dio zime i uživanja u magičnim prizorima snijegom okovane prirode što se najbolje doživi u brdima Nije potrebno ići u prestižna i poznata skijaška i turistička mjesta kako bi se ta čarolija iskusila. Na otprilike 4 sata vožnje od Zagreba nalazi se austrijsko mjestašce Mauterndorf, a u blizini su mu skijaške regije Katschberg i Obertauern, ali za razliku od njih nije nakrcano skupim hotelima i restoranima. To je mjesto s nekoliko starinskih hotela, apartmanskih kuća, gasthausa i jednim lijepim dvorcem, a odiše pravom domaćom i brdskom atmosferom. Iz mjesta vode nekoliko puteva i puteljaka jedan čarobniji od drugog i svaki od njih skriva svoju tajnu. Tajne mogu biti u obliku predivnog pogleda na okolicu, smrznutog potoka, slapa, stare kuće koja nas vraća u neko drugo doba ili šumska bića što veselo ostavljaju tragove po snijegu. Sve tajne zavijene su u čudnu, zapravo mirnu tišinu koja blagotvorno djeluje na nas. Glava se smiruje, misli se stišavaju, disanje postaje dublje i cijelo naše tijelo postaje opuštenije. Potrebno nam je par trenutaka da bi shvatili kako smo pali pod utjecaj zimske čarolije.

Ona nije vezana uz mjesto ili događaj, možete ju naći na najneobičnijim mjestima i jednom kada je uz vas gledate na zimu drugim očima. Put vas vodi prema malom, ali slatkom adventskom trgu gdje s malobrojnih štandova uzimate kuhano vino koje dođe kao topli zagrljaj sreće. Trg možda nema raskoš adventa u Zagrebu ili Beču, ali osjećate se mirnije i opuštenije. Nema redova, gužvi ili buke, samo vi i čarolija. Kada topli zagrljaj vina lagano popušta, zaputimo se u lokalni restoran s domaćom hranom. Jednostavan bečki odrezak na ovome mjestu ima posebniji okus, a za desert nas čeka prava poslastica, kaiserschmarrn s pekmezom od jabuka. Siti, sretni i zadovoljni krećemo se prema toplom krevetu u drvenoj kući jer nas sutra čekaju nove pustolovine i doživljaji.

Dok nekima više odgovara izoliraniji boravak u prirodi, drugima zimska čarolija znači sportske aktivnosti i druženje s ljudima. Zato smo danas na 2200 metara visokome vrhu s kojega nam se pogled pruža kilometre u daljinu. Ne, na vrh se nismo popeli pješice po dubokom snijegu već nas je dovezla žičara s kojom se možemo i vratiti. Šteta bi bilo da su takvi vrhovi i pogledi rezervirani samo za skijaše zar ne? Na sreću na većini skijališta postoje karte koje se odnose na jednokratne vožnje upravo kako bi i mi iskusili snijegom okovana brda na jedan drugačiji način. Sunce nas grije dok vanjska terasa finog restorana baš slučajno ima ležaljke, a već vidim konobara kako nosi Aperol spritz, dobro je sve. Ne znam za vas, ali mene pogledi s planinskih vrhova uvijek i iznova oduševljavaju. Nije bitno jesam li na tom vrhu prvi ili tisuću i prvi put, čarolija je uvijek tu.

Sunce lagano zalazi iza obližnjeg vrha, mi se zadnjom žičarom spuštamo u mjesto gdje su u lokalnim barovima već počeli apres – ski partiji. Na njih stignemo i kasnije, ali prvo želimo uhvatiti klizalište na pravom smrznutom jezercu. Na klizalištu već ima djece koja nas svojim vještinama posramljuju, ali zašto i mi ne bi iskusili tu razigranost i veselje. Ipak smo i mi mala djeca u odraslim tijelima, a zimska čarolija budi to uspavano dijete u nama. Nakon nekoliko nespretnih padova i puno smijeha i uživanja za kraj dana odlazimo na veseli tulum razigranih i plesnih pjesama. Apres ski kultura raširena je uzduž i poprijeko Alpa, a svodi se na zabavni nastavak aktivnog dana uz poznate planinske hitove, odličnu prijateljsku atmosferu i nekoliko tradicionalnih igri koje postaju sve zabavnije kako večer ide svojim tokom. U opuštenom raspoloženju vraćamo se na odmor u svoj topli kutak jer nas avanture čekaju i u idućem danu.

Pred nama je šarolik izbor aktivnosti, od sanjkanja i grudanja, preko istraživanja snijegom prekrivenih puteva s električnim biciklima za snijeg do testiranja automobila na zimskim poligonima za ljubitelje adrenalina. Svatko može pronaći aktivnost koja će mu obogatiti život i zbog koje će jedva čekati novu zimu. Prošle zime sam imao priliku isprobati kite snowboarding, kombinacija kite surfinga i snowboarda (totalno čudno, nepotrebno i genijalno) te se iskreno veselim opet isprobati tu blesavu glupost koja mami osmijeh na lice. Ove aktivnosti nisu rezervirane samo za „moje“ brdo već ih možete naći više manje svuda u Alpama te su pokazatelj kako ne morate biti skijaš ili border kako bi uživali u čarima zimovanja. Brda i planine skrivaju svoje tajne, aktivnosti i doživljaje, a zimska čarolija će vas pratiti u svakom koraku. Zato brzo po toplu odjeću i vidimo se na snijegu.

Kategorije
Kolumna

Tražite istinski osjećaj slobode i sreće? Prepustite se prirodi

Svi već znamo kako je tjelovježba i boravak u prirodi zdrav za naše tijelo. Svugdje čitamo i čujemo o tome kako poboljšati kvalitetu svog života, kako očuvati vlastito zdravlje, što jesti, što piti, koje namirnice kupovati, kako spavati… Da, ovaj tekst bavi se boljim životom, ali na jedan drugačiji način. Način koji opušta tijelo i rješava vas stresa, a pritom od vas traži da radite apsolutno ništa. Pri tome ne mislim na izležavanje u krevetu i gledanje omiljene serije (kolikogod to i sam volim) već na jednostavan boravak u prirodi (ne aktivnost, već jednostavno bivanje u prirodi – važna razlika).

Priroda! Divna, krasna, šarena i živa priroda, daleko od buke, daleko od užurbanog života i od stresa. U prirodi se svijet usporava, misli stišavaju i tijelo se počinje opuštati. Kad ste zadnji puta bili na nekoj zapuštenoj plaži gdje nema gužve ni buke? Samo vi, sunce i more, sjećate li se osjećaja? Ugodno zar ne. Prva stvar koju ćemo primijetiti kada se sami (ili skoro sami) nađemo okruženi prirodom jest opuštanje tijela. Buku prometa zamjenjuju ritmični udarci valova o plažu, miris jutarnje kave ili znojnih ljudi u tramvaju zamjenjuje miris soli i mora… Boravak i opuštanje u prirodi podrazumijeva sva naša osjetila zato odložite mobitel negdje daleko sa strane, budite sigurni da vas nitko i ništa ne ometa, nađite udobnu poziciju i neka priroda uđe u vas kroz sva osjetila i pravo opuštanje može početi.

Prvi osjet, vid. Naše oči svakodnevno upijaju tone informacija, a posao im ne olakšava višesatno buljenje u stotine ekrana koji su postali dio naše svakodnevice. Učinci prirode i njezinih boja na ljudsko oko su i fizički i psihički. Prirodni svijet nudi širok spektar boja, tekstura i uzoraka koji utječu na naše raspoloženje, percepciju i zdravlje. Promatranje te raznolikosti poboljšava vizualnu percepciju i potiče sposobnost oka da razazna zamršene detalje. Ova poboljšana vizualna percepcija nije samo estetski ugodna, već je korisna za kognitivni razvoj. Prirodne boje ugodno djeluju na oči i očne mišiće te se oni počinju opuštati, dok svjetlo igra vitalnu ulogu u regulaciji bioritma u što ulazi naše spavanje i budnost. Temperatura boje prirodnog svjetla mijenja se tijekom dana, od sramežljivih žućkastih nijansi jutarnjeg svjetla preko hladnijeg, plavičastog podnevnog svjetla do jarkih i strastvenih crvenila zalaska sunca . Ova varijacija temperature boje pomaže u sinkronizaciji naših unutarnjih tjelesnih satova i doprinosi boljoj kvaliteti sna.

Različite boje u prirodi mogu izazvati i širok raspon emocija. Na primjer, živopisno zelenilo bujnih šuma može stvoriti osjećaj mira dok vatreno crvene i narančaste boje zalaska sunca mogu izazvati osjećaj topline i uzbuđenja. Plavo nebo i vodene površine često donose osjećaj spokoja. To nije slučajno jer prirodne kombinacije boja izazivaju proizvodnju određenih neurotransmitera poput serotonina koji pozitivno utječu na raspoloženje. Dakle emocionalne reakcije na boju utječu pozitivno na ljudsko oko te mogu dovesti do smanjenja tjeskobe i poboljšanja mentalnog zdravlja. Sve to opisuje hipoteza biofilije koja govori kako je naš afinitet prema prirodi duboko ukorijenjen u našoj biologiji i evolucijskoj povijesti, a tjelesni i psihički odgovor na prirodne boje manifestacija je te veze.

Priroda osim svojih boja sadrži i svoje specifične mirise. Već sam spomenuo miris soli i mora, a osobno obožavam miris borove šume, odnosno crnogorice. Prirodni mirisi imaju snažan učinak na naše emocije. Arome cvijeća, drveća i bilja izazivaju osjećaj sreće, opuštenosti i zadovoljstva. Pojam aromaterapija veže se uz korištenje specifičnih mirisa za promicanje emocionalne ravnoteže i mentalnog zdravlja. Upravo to pokušavaju imitirati wellness centri uz razna eterična i mirisna ulja, ali doživljaj prirode nije limitiran samo na jedno osjetilo. Udisanje izraženih (ali ne preintenzivnih) mirisa smanjuje hormon kortizol koji je povezan uz stanje stresa i napetosti. Neki mirisi imaju analgetska svojstva odnosno pomažu u ublažavanju glavobolja i bolova u mišićima, dok drugi pozitivno utječu na razmišljanje i pamćenje.

Osim vida i mirisa, tu je još i sluh. Svakodnevnu buku prometa, zvonjavu mobitela i notifikacija zamjenjuju ugodniji zvukovi. Zvuk vjetra u krošnjama, sretnih i pjevnih ptica, zvuk valova, a kad smo već kod mora ne možemo izostaviti i zrikavce koji kao da nam govore ‘sve je dobro, opustite se’. Dokazano je da prirodni zvukovi snižavaju krvni tlak i otkucaje srca. Nježni, ritmični zvukovi prirode potiču stanje mira što dovodi do poboljšanog kardiovaskularnog zdravlja. Ostvaruje se miran ambijent koji je pogodan za ljudski živčani sustav, smanjuje se razina stresa, a povećava se opuštenost. Čak i odsutnost zvukova, odnosno tišina, pomaže u smirivanju tijela i misli. Upravo u ovakvom ambijentu život postaje jasniji i možda se baš u tome trenutku mira i opuštenosti ispred vas pojavi rješenje za problem koji vas muči. Za potpuni doživljaj trenutka i povezanosti s prirodom tu je još osjet dodira.

Osjetite vlažnu travu ispod sebe, napipajte hrapavo i staro drvo ili mekanu mahovinu, protrljajte noge u pijesku ili među kamenčićima. Kolikogod su odjeća i obuća korisni, naše je tijelo dio prirode te, da bi ju u potpunosti upili, želimo se s njom spojiti i dodirom. Idući put kad ste u šetnji ili na planinarenju, izujte cipele i čarape, prohodajte malo po zemljanom puteljku ili travi te uđite u obližnji potok. U vama će se probuditi zanimljivi osjećaj slobode i sreće. Teksture i temperature koje nalazimo u prirodi pružaju bogato osjetilno iskustvo. Svjesni dodir u prirodi, kao što je to osjećanje teksture kore drveta, može pomoći pojedincima da ostanu prisutni i usredotočeni. S razlogom se prirodni elementi poput vode, blata i kamenja koriste u terapeutskim praksama.  Hidroterapija i topli/hladni tretmani za ublažavanje boli i nelagode ustaljena su praksa u wellness centrima, ali otići na izvor takvih podražaja ima još jači učinak. Između ostaloga, postoje istraživanja koja sugeriraju kako kontakt s mikrobiotom u tlu u prirodnom okruženju može ojačati imunološki sustav i smanjiti rizik od autoimunih bolesti i alergija.

Najjednostavnije rješenje često je ono najbolje. Umjesto skupih terapija i masaža ponekad je bolje maknuti se od svakodnevnog života u prirodu i ne raditi ništa. U toj riječi ‘ništa’ sadržano je sve ono važno. Idući put kad se nađete u prirodi ispraznite glavu i doživite ju kroz sva osjetila. Boje, mirisi, zvukovi i teksture dio su ukupnog trenutka, a kao završni dio slagalice dolazimo mi sami jer smo i mi dio prirode. Odjednom tijelo postaje lagano, opušteno i sretno, životni problemi postaju manji i u vama se budi spokoj i osjećaj da će sve biti dobro.

Kategorije
Kolumna

Glazba i ritam koji nas pokreće

Proklinjem dan kada sam si za zvuk svoje budilice stavio među najdražim pjesmama. Zašto dovraga? Zato što je u roku par teških jutarnjih buđenja izašla iz užeg kruga najslušanijih pjesama i preselila se na novu adresu, u kvart ‘ne želim ni čuti za nju’. No, imam li ju i dan danas kao zvuk budilice? Apsolutno! Ne nužno jer volim mučiti samog sebe ili zato što mi fali pokoja daska u glavi (iako ima istine i u tome) već zato što znam koliko me dotična pjesma pokreće i puni energijom (ponekad i bijesom, ali hej!, ustanem se iz kreveta). Glazba je snažna pokretačka i motivacijska sila te nije bez razloga postala sastavni dio naših života. Ljudi uživaju u glazbi na različite načine. Dok jedni slušaju glazbu kako bi se smirili, drugima pomaže u koncentraciji, trećima pomaže u borbi s problemima i emocijama, dok neke puni adrenalinom i voljom za kretanje (divljanje). Osobno, ubrajam se u posljednju skupinu, a ovim tekstom htio bih se osvrnuti upravo na pokretačku i motivacijsku snagu koju glazba nosi sa sobom.

‘Joj, daj pusti nešto jače, trebat će nam’, govori prijatelj dok zajedno treniramo, a u pitanju je posljednji set i posljednja runda treninga. Tijelo je već umorno i misli kako je limit već dostiglo, no tvrdoglavi i uporni guramo dalje jer upravo sada dolazi pravi izazov, a kao posljednja slamka spasa tu je glazba. Srećom imamo sličan glazbeni ukus pa znam točno što će nas obojicu pokrenuti. Iz zvučnika kreće pjesma, a s njom i mi u nemilosrdnu završnicu već prokleto teškog treninga. Na neku čudnu foru, ova se runda činila najlakšom. Tijelo je u bolnoj agoniji, ali u glavi se cijeli set činio jednostavan i kratak. Nalet energije i adrenalina, čiji je izvor bio zvučnik, pomogao nam je u postizanju nemogućeg i nadljudskog. OK, šalim se, ali ‘nabrijavajući’ učinak glazbe je postojan i pomaže nam iz sebe izvući onaj zadnji postotak energije i to u ključnom trenutku kada mislimo odustati.

No, da ne pričam gluposti potvrdilo je i više znanstvenih istraživanja koja su ustvrdila korelaciju između slušanja glazbe i boljih rezultata u sportskim aktivnostima. U jednom takvom istraživanju ispostavilo se da su trkači, koji su slušali glazbu s jačim ritmom, istrčali zadanu dionicu u kraćem vremenu i s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Ritmički udarci glazbe često potiču brže pokrete i pomažu u održavanju visokog tempa tijekom sportske aktivnosti. No glazba ne utječe samo na izvedbu već i na motivaciju. Znalo se događati (i dan danas se događa) da na trčanje krenem ne zato što mi se ide ili zato što mi je takav plan treninga, već čisto jer su me određene pjesme pokrenule na to. Želim ih slušati, a da pritom ne porazbijam sve u stanu od skakanja (znam, rekao sam da mi fali pokoja u glavi). Upravo se toj pokretačkoj snazi glazbe možemo i trebamo prepustiti. Zaplešite, zapjevajte, pokrenite se, činite sve na što vas glazba potiče.

Glazba nosi energiju, motivaciju, podiže raspoloženje i gura nas naprijed te ju u tom smislu moramo iskoristiti. Ovdje ne govorim nužno samo o bavljenju sportskim aktivnostima, već o svakodnevnim, životnim aktivnostima. Nemam snage za čišćenje? Daj onu ludu plejlistu gdje mogu pjevati i skakati! Kuham ručak? Daj novi album onog tvog izvođača, baš je dobar! Moram napisati tekst? Hm, neka umirujuća, inspirativna plejlista ide! Brza i ritmička glazba s pozitivnim tempom pomaže da se osjećate energično i uzbuđeno. Ovakva glazba može biti posebno korisna kada trebate započeti dan s entuzijazmom ili pripremiti se za izazovne zadatke. Opuštajuća glazba pomaže u smanjenju stresa i tjeskobe te vas oslobađa negativnih misli što je posebno korisno kada se suočavate s visokim razinama stresa ili pritiska. Pjesme koje imaju osobno značenje ili koje se odnose na vaše ciljeve mogu vas dodatno motivirati. Glazba može potaknuti emocionalnu povezanost s vašim ciljevima i podsjetiti vas na njihovu važnost.  Ne treba zaboraviti i na tekst glazbe. Optimistični tekstovi, poruke i melodije poboljšavaju raspoloženje te potiču pozitivno razmišljanje što vam može pomoći u suočavanju s teškim izazovima ili u njihovom rješavanju s konstantnim pozitivnim stavom u glavi.

Glazba nosi energiju, motivaciju, podiže raspoloženje i gura nas naprijed te ju u tom smislu moramo iskoristiti. Ovdje ne nužno riječ samo o bavljenju sportskim aktivnostima, već o svakodnevnim, životnim aktivnostima

Uz pozitivne misli, koncentraciju, motivaciju i dobre ritmove vežu se bolji rezultati i uspjesi kakve god prirode oni bili. Važno je istaknuti kako glazbene preferencije i njen utjecaj na motivaciju mogu varirati od osobe do osobe. Ono što mene motivira ne mora nužno motivirati i vas dok glazba koja vas pokreće ne mora imati isti utjecaj na druge. Stoga je važno istražiti i pronaći glazbeni stil, pjesme i plejliste koje usmjeruju vašu koncentraciju, motivaciju i energiju na ciljeve i zadatke. Ipak, pjesme energičnog, živog ritma sa snažnom i pozitivnom porukom najčešće su te na koje tijelo nesvjesno reagira u potrazi za ritmom života. Zato i dalje imam onu istu prokletu budilicu koja me budi svakoga jutra. Tijelo se iz mirnog sna budi i ulazi u prvu brzinu i stav ‘OK, let’s do this s…t’. Jednom kada vas ta sila pokrene ništa vas ne može zaustaviti, ostajete samo vi i ritam uz koji sigurnim korakom gazite sve prepreke i probleme.

Kategorije
Kolumna

Kontinuitetom do uspjeha (i kad je najteže)

Ima onih dana kada vam se ništa ne da. Kada se jednostavno ustajanje iz kreveta čini kao uspjeh, a svi dnevni zadaci kao nemoguća misija. Ima dana kada tijelo jednostavno ne funkcionira i kada nam je zadnje na pameti trening. No čak i u takvim danima možemo napraviti korak prema našem cilju.

Priznajem, zimski sam tip i kudikamo lakše podnosim hladnoću nego vrućinu. Za vrijeme pretoplih ljetnih dana moja motivacija za bilo kakav fizički rad u debelom je minusu. Najradije bih se zatvorio u klimu i čekao neke hladnije, meni sretnije dane no znam da mi tijelo traži kretanje i fizičku aktivnost. Preko neke stvari navlačim tenisice na noge, puštam si najdraže motivirajuće pjesme ne bi li me one barem malo oraspoložile i krećem u ranojutarnju trkačku muku. Znojim se i teško dišem već na prvom kilometru, ali sad kad sam krenuo nema smisla stati i odustati. Dovršit ću svoju rutu pa makar mi to bilo zadnje, a na sat i tempo ne želim ni gledati.

Nakon teških, znojnih 10 kilometara ulazim direktno pod hladan tuš i pokušavam doći k sebi. Srce udara ritam kao da je na nekom rejv partiju, a više ne znam cijedi li se to s mene voda ili znoj. Jedino što znam je da sam istu rutu mjesec i pol ranije trčao s daleko većom lakoćom i podosta bržim tempom. ‘Što je sa mnom? Postajem sve gori! Ovo nema smisla!’ pomišljam u sebi dok ispijam drugu litru vode u dvije minute. U cijelom tom bunilu i unutarnjoj svađi mene i mog alter ega sjetim se mudrih riječi svog starog, ‘kontinuitet je bitan’.

Te je riječi ponavljao skoro od kada znam za sebe, a njihovo puno značenje dugo nisam u potpunosti shvaćao. Kao tinejdžer pune glave koji je cijelu srednju prošao uz kampanjsko učenje taj sam izraz smatrao kao još jedan trik roditelja da me maknu s kompjutera. Na faksu su mnoge stvari funkcionirale drugačije i jedan dio tih riječi počeo mi je dolaziti u glavu (pogotovo kada se spremaš izaći na komisijski rok iz jednog od težih ispita). Mnoge stvari ne mogu se naučiti i napraviti preko noći već je za njih potreban konstantni trud i napor, a to na kraju čak i ne garantira uspjeh (prokleti profesori). No tek suočen sa ‘stvarnim’ životom te su mi riječi u potpunosti sjele. Do cilja nema prečaca i kolikogod se nekada nemogućim i dalekim cilj činio, najsigurniji put do njega su sigurni i kontinuirani koraci.

Izlazim iz tuša, psujem sebi u bradu 573. put. Znam da je ovaj trening bio daleko od prikaza mojeg stvarnog stanja jer vremenski uvjeti odrade svoje no kroz sav taj znoj nazire se zadovoljan smiješak. Ustao sam se iz kreveta rano, protiv svoje volje, obukao tenisice i istrčao što sam mogao. Još jedan mali, kontinuirani korak koji se pridodaje većem zbroju na mom trenažnom putu. Cilj je i dalje daleko, ali sada je ipak za jedan korak bliži.

No, postoje dani pa čak i tjedni kada sve napravimo kako treba, ni iz čega nađemo volju za vježbanjem i odradimo trening. Kad ono, umjesto da postaje lakše, sve postaje teže. Opterećenja koja su se do neki dan činila laganima, danas su gotovo nemoguća, intenzitet koji nam je prije bio zagrijavanje sada nam je cijeli trening. I to je zapravo sasvim normalno. Tijelo ima svoj ritam i periode kada funkcionira sve bolje i jače dok se nekada čini kao da se krećemo unazad. U tim situacijama treba slušati svoje tijelo, promijeniti vrstu treninga, smanjiti opterećenje ili uzeti veći odmor. No bitno je ne odustati! Prirodno je da svakim danom želimo biti bolji, da svakim treningom želimo moći napraviti više i jače no ponekad je pogrešno uspoređivati se iz dana u dan.

Put do cilja i uspjeha nije linearan već na njemu postoje brojni sitni padovi, skokovi i stagnacije. Međutim, ono što je u tome trenutku najbitnije je odmaknuti se nekoliko koraka unazad i sagledati cijelu sliku. Usporediti gdje sam to sada, a gdje sam bio prije pola godine, godinu, pet godina. Tek tada vidimo zbroj svih tih sitnih, kontinuiranih koraka i što smo sve postigli. Uvijek će biti teških dana kada se svaki kilometar čini kao vječnost, a svako opterećenje sazdano od olova, no u tim trenutcima sjetite se mudrih riječi velikog čovjeka (koje me prate cijeli život), ‘kontinuitet je bitan’.

Kategorije
Kolumna Život

Savršena playlista za dobar trening

Više znanstvenih istraživanja dokazala su pozitivnu korelaciju između slušanja poticajne glazbe i boljih rezultata u dugotrajnim, aerobnim aktivnostima. Ispitanici koji su slušali glazbu s jačim ritmom istrčali su zadanu dionicu u kraćem vremenu i to s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Kako i zašto je to moguće?

Trenirati sam ili u paru? Brza, kratka dionica ili lagana dužina? Trčati s muzikom ili bez nje? Česta su to pitanja koja zamaraju trkače, a na njih ne postoji jedinstveni ispravan odgovor. Dok se jedni gube u laganim dužinama i razgovoru uz društvo drugih trkača, drugi prate nemilosrdan ritam unaprijed pomno određene playliste za postizanje osobnih rekorda.

Neeeeeeee!, vrištim u sebi sekundu nakon što je jedna slušalica odlučila okončati svoj život i prestati s jedinom funkcijom za koju je stvorena. Gubim ritam, motivacija pada, čujem svoje frustrirano disanje i psovke koje si pod bradu govorim. Tragedija se dogodila baš za vrijeme odlične pjesme uz koju mi je lagano pratiti ritam i održavati svoju trkačku zonu. Gadan je to problem svih nas koji svoje treninge volimo odrađivati uz nabrijavajuće i motivirajuće ritmove najdražih pjesama. Na našu sreću, takvi se problemi događaju uistinu rijetko, a brojne pozitivne strane slušanja glazbe tijekom treninga višestruko nadmašuju ovakve male neugodnosti.

Više znanstvenih istraživanja dokazala su pozitivnu korelaciju između slušanja poticajne glazbe i boljih rezultata u dugotrajnim, aerobnim aktivnostima. Ispitanici koji su slušali glazbu s jačim ritmom istrčali su zadanu dionicu u kraćem vremenu i to s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Kako i zašto je to moguće?

Motivacija

Glazba je dio našeg svakodnevnog života i često ju slušamo kada smo sretni, tužni, ljuti, nabrijani… Svima nam se barem jednom u životu dogodilo da čujemo svoju najdražu pjesmu negdje vani u prolazu i odmah poželimo plesati, skakati, pjevati… Motivacijski utjecaj glazbe je izniman. Prave pjesme mogu vas natjerati da u sekundi izletite iz kreveta spremni na osvajanje Everesta ili nama bliže, na jak trkački trening. Glazba je tu da pretvori „joj, ne da mi se, umoran sam“ razmišljanje u „ma daj, idemo otrčati tu peticu, mogu ja to“. Motivacijski utjecaj ne odnosi se samo na početak aktivnosti već vas glazba tjera dalje, brže, više i za vrijeme treninga. Ispred vas se nalazi posljednji kilometar naporne dužine i vaše su noge teške, umorne, spremne usporiti i gotovo odustati. No, upravo u tom trenutku čujete prve taktove nabrijavajuće pjesme koja vas svojim ritmom, tekstom i cijelim pozitivnim ozračjem ganja, tjera i gura do vašeg cilja. Kao meni osobno drage pjesme koje me uvijek potaknu na kretanje izdvojio bih Red Hot Chilli Peppers – Can’t Stop i Dua Lipa – Physical.

Podizanje raspoloženja

Čak i kada nam je najteže, glazba je tu das nas podigne i gura dalje. Slično kao i na motivaciju, glazba izrazito utječe na naše raspoloženje. Vesele, radosne i energične pjesme u kombinaciji s tjelesnom aktivnosti podižu razinu endorfina i adrenalina u organizmu. To kao posljedicu nosi bolje raspoloženje, veću izdržljivost i toleranciju na bol (umor). Određene pjesme pomažu nam maknuti misli s negativnih stvari u životu, poslovnog stresa i ostalih problema na pozitivnu i fokusiranu stranu koja nam je potrebna za dobar trening. Uz bolje raspoloženje, pozitivne misli i dobre ritmove vežu se i bolji rezultati, a za opuštajuće pjesme uz koje je nemoguće biti ne nasmiješen izdvojio bih izdvojio bih Rudimental – These Days i Ellie Goulding – Burn.

Održavanje ritma

Postoje dani kada teško održavate konstantan ritam, mučite se sa svojim uobičajenim tempom i ne osjećate se lagano kao inače. Upravo u tim trenutcima glazba uskače kao veliki pomoćnik. Istraživanja su pokazala kako je za trkače idealna glazba ona koja drži tempo 120 – 130 otkucaja u minuti što odgovara kadenci tj. ritmu koraka. Ljudska glava automatski usklađuje brzinu i tempo trčanja s glazbom koju slušamo što u prijevodu znači da ćete lakše i duže držati određeni tempo uz prave pjesme. Osim držanja tempa, glazba je tu da nas pogurne iznad vlastitih granica. Često za kraj treninga ili utrka imam izbor nabrijavajućih i brzih pjesama koje preuzimaju kontrolu nad mojim nogama. Energične i brze pjesme će iz vas izvući i posljednju rezervu snage koju niste ni znali da imate, a za to su savršene Pendulum Witchcraft ili Foo Fighters – All My Life.

Osjećaj umora

Glazba za vrijeme intenzivnog treninga pomaže da trkač duže ostane u zoni, izgubi se u svojim mislima i ne obraća toliku pozornost na iscrpljenost. Upravo je manji osjećaj umora jedna od najznačajnijih karakteristika trčanja s glazbom. Kada se izgubimo u playlisti dobrih pjesama, misli nam odlutaju na neka druga, sretna mjesta i uspomene koje vežemo uz te pjesme. Kada glava ne razmišlja konstantno o svakom koraku, tempu ili prevaljenoj udaljenosti, tijelo se opusti, racionalnije troši energiju i smanjeno doživljava umor. Pomno složena playlista pomaže vam da istrčite više, duže i to bržim tempom nego inače. Među pjesme koje mi pomažu da se izgubim u mislima i zaboravim na napor izdvojio bih Within Temptation – Faster i Rudimental – Right Here.

Novi set slušalica je spreman, playlista obnovljena, a ispred mene nalazi se opasna dionica od 15 kilometara nepreglednog terena, oštrih uspona, divljih životinja, aktivnih vulkana i nabujalih rijeka. Naravno, to mi trenutno ne predstavlja nikakav problem jer sam uz glazbu spreman na najveće izazove. Htio bih napisati još nekoliko zaključnih riječi no pozitivna i motivirajuća pjesma već je krenula, a s njom i moji lagani i sretni koraci u novu trkačku avanturu…

Kategorije
Kolumna Život

Kako se najbolje pripremiti za uživanje u skijanju

Hladni dani su pred nama, a s njima snijeg i zimski sportovi. Svake godine tisuće Hrvata zaputi se prema Sloveniji, Italiji, Austriji i Francuskoj kako bi uživali u omiljenom načinu spuštanja niz snježne padine. Isto tako, svake godine na stotine Hrvata s tih putovanja vrati se s ozljedama. Uzroci tih povreda često su skijaško (ne)znanje, nepredvidiv teren ili koja grappa previše za vrijeme ručka. No glavni razlog povreda dolazi puno prije nego što uopće vidimo snijegom prekrivene staze, a riječ je o fizičkoj pripremljenosti.

Možemo da smo još mladi i da smo ravno iz kreveta spremni za bilo kakvu akciju i sportsku aktivnost. Realnost, nažalost, nije takva. Nemoguće je od tijela očekivati poslušnost i izdržljivost u zahtjevnom sportu kao što je skijanje bez ikakvih fizičkih priprema. Ovdje ne govorim o višemjesečnim ciklusima i kondicionalnim pripremama  profesionalnih skijaša, nego o aktivaciji i jačanju dominantnih mišićnih skupina za ovaj sport.

Vježbe i treninzi za zagrijavanje

U to ponajviše ulaze mišići nogu i trupa (trbušni i leđni mišići), ali i specifične motoričke sposobnosti kao što su to ravnoteža, eksplozivna snaga i kondicija. U nastavku teksta su primjeri vježbi i treninga koje će vas dovesti u formu za maksimalno uživanje u snježnim sportovima. Vježbe se mogu izvoditi u teretani, na otvorenome u parku ili u dnevnom boravku.

Najbolje je startati od mišića trupa jer su oni zaduženi za pravilno držanje i stabilizaciju cijelog tijela što je u skijanju od iznimne važnosti. Osim klasičnih trbušnjaka i leđnjaka, u pripreme ubacite dijagonalne i obične sklopke, mountain climbere, spider cruncheve, ruski twist i naravno, svima najdraži plank. Različitim vježbama pogodit ćemo i aktivirati bočne i dublje trbušne mišiće, bitne za savladavanje rotacije gornjeg dijela tijela.

Kao primjer i meni među najdražim vježbama za trbušne mišiće opisat ću dijagonalne sklopke. U početnoj poziciji nalazimo se na leđima s ispruženim nogama i rukama u produžetku tijela. Istovremeno podižemo suprotnu ruku i nogu (desna – lijeva) do trenutka kada prsti ispružene ruke dotaknu prednji dio stopala ispružene noge. Nakon toga kontrolirano i polagano ih vraćamo u početni položaj. Nakon toga slijedi drugi par ruka – noga. Dijagonalne sklopke odlične su za gornje, donje i bočne trbušne mišiće.

Stabilizacija i ravnoteža

Nakon zagrijavanja i aktivacije trbušnih mišića vrijeme je da prijeđemo na stabilizaciju i par vježbica ravnoteže. U dinamičnom i brzom sportu kao što je to skijanje gdje se centar težišta tijela brzo i neprekidno mijenja, ravnoteža je sposobnost od velike važnosti.

Među vježbe za razvoj stabilizacije dolaze razni izdržaji na jednoj nozi otvorenih i zatvorenih očiju (probajte stajati na jednoj nozi sa zatvorenim očima, teže je nego što mislite) te sve unilateralne vježbe poput iskoraka, jednonožnih poskoka, jednonožnog mrtvog dizanja i tako dalje.

‘Round the clock’

Vježba koju radim za zagrijavanje prije glavnog dijela treninga jednostavna je, izazovna i zabavna (nema posebno ime, ali volim je zvati ’round the clock’). Zamislimo da se nalazimo u centru analognog sata. Lijeva noga postaje nam čvrst oslonac, a desna koja se u početnom položaju nalazi u zraku tik uz tijelo, naša je kazaljka. S njom prvo idemo do točke koja se nalazi točno ispred nas (točka gdje na satu stoji brojka 12) te je vraćamo nazad u sredinu. Nakon toga idemo prema točki 1,2,3, 4…polako opisujući kružnicu oko svoje osi. Točka 6 nalazi se točno iza vas, a nakon toga probajte dohvatiti točke 7, 8 ili čak 9 nakon čega se na isti način vraćamo kroz sve položaje nazad.

Bitno je napomenuti kako je noga (u ovom slučaju desna) cijelo vrijeme u zraku par cm od poda. Noga na kojoj stojimo (u ovom slučaju lijeva), smije se savijati u koljenu, a gornjim dijelom tijela pokušavamo zadržati ravnotežu. Glava i trup cijelo vrijeme su usmjereni prema naprijed, a leđa ostaju ravna. Nakon što smo završili vježbu s jednom nogom, isto stvar ponavljamo i na suprotnoj kako bi razvili što bolji osjećaj ravnoteže na obje noge.

Nakon igre uz zabavne vježbe stabilizacije, vrijeme je da pošteno aktiviramo najdominantniju mišićnu skupinu u skijanju. Naravno, radi se o mišićima nogu. U te vježbe ulaze čučnjevi, iskoraci i zakoraci svih vrsta, penjanje na klupicu/steper, sunožni poskoci i skokovi, žabice, razna odnoženja i prinoženja, mrtvo dizanje itd. Vježbi za noge ima mnogo, a topla preporuka je izabrati njih 4 do 6 te odraditi nešto veći broj ponavljanja kako bi se, osim snage, razvijala i mišićna izdržljivost.

Važnost aerobnih aktivnosti

Kao primjer izdvojio bih izazovni spoj 4 poznatih vježbi za noge, a zove se quadzilla kompleks. Quadzillu čine: iskoraci s opterećenjem, skok – iskorak s opterećenjem, skok – iskorak bez opterećenja i čučanj skok. Vježbe se izvode jedna za drugom bez pauze. Na početku dobro je uzeti bučice od svega par kg koje ostavljate sa strane nakon druge vježbe. Bez brige, bučice vam nisu potrebne za izvođenje ove vježbe.  Quadzilla se može odraditi u lakšoj varijanti kombinacijom tri vježbe bez opterećenja (iskorak, iskorak – skok, čučanj – skok).

Prilikom izvedbe svake vježbe bitno je pripaziti na pravilnu izvedbu tj. da leđa ostaju ravna, a koljena ne prelaze nožne prste. Broj ponavljanja ostaje mali (od 4 do 6 za svaku vježbu), a jednom kada se noge naviknu na ovu opaku torturu slobodno povećajte broj ponavljanja.

Osim spomenutih vježbi, odlično bi bilo dva puta tjedno ubaciti nešto dužu aerobnu aktivnost. To može biti trčanje, vožnja bicikla ili planinarenje. Bitno je da vam se tijelo navikne biti duže vremena u pokretu jer na skijanju nema ljepše nego cijeli dan uživati na padinama, u izazovnim stazama i pogledima od kojih zastaje dah. Skijanje je ples u kojem je planina ta koja vodi. Na nama je da naučimo plesne korake odnosno da se dobro fizički pripremimo.

Kategorije
Kolumna Život

9 vježbi za kvalitetan trening u vlastitom dnevnom boravku

Svi znamo da je tjelovježba zdrava. To pokazuju brojna istraživanja, o tome slušamo svaki dan na TV-u, gledamo reklame na internetu, čitamo u časopisima i na kraju slušamo to od naših prijatelja. Tjelovježba je zdrava i korisna, no nažalost za nju nemamo uvijek vremena.

„Nemam vremena“, „umorna sam od posla“, „ne stignem danas“…Koliko puta sam čuo takve i mnoge druge izlike kojima ljudi pravdaju neodrađivanje treninga. U većini slučajeva stvarno se radi o iznimnim situacijama. No to ne znači da se trening za taj dan ne stigne napraviti. Za aktivaciju cijelog tijela i dobru tjelovježbu uopće ne morate izdvajati puno vremena. Ne morate napustiti ni vlastiti dom.

Trening možete napraviti dok gledate seriju, kuhate ili imate 20 minuta između obaveza. Za aktivaciju cijelog tijela nisu vam potrebni utezi ili veliki prostor. U nastavku nabrojane su vježbe koje pogađaju najveće mišićne skupine tijela: trup, noge i gornji dio tijela. Svakoj skupini pripisane su tri vježbe. U težini variraju od laganih koje može napraviti svatko do onih malo izazovnijih.

TRUP

  1. Bent Knee Drop

Nalazimo se na leđima s rukama uz tijelo. Noge su dignute u zrak i savijene u koljenu za 90 stupnjeva. Iz početnog položaja lagano spuštamo noge prema podu pritom zadržavajući kut u koljenu što znači da se pokret ostvaruje jedino u zglobu kuka. Noge se spuštaju sve dok pete ne dotaknu pod. Zatim se laganim i kontroliranim pokretom vraćamo u početni položaj.

  1. Tapkanje peta

Malo jača, ali i dalje lagana vježba za trbušne mišiće kreće iz slične pozicije. I dalje smo na leđima, ali stopala su ovoga puta na podu privučena prema tijelu, a koljena su savijena. Blagim podizanjem trupa i s ispruženim rukama njišemo se s jedna strane na drugu pokušavajući prstima dotaknuti pete.

  1. Spider crunches

Najzahtjevnija vježba u ovoj skupini kreće iz pozicije visokog planka (držite se na dlanovima i stopalima dok su leđa ravna, a cijelo tijelo ravno kao daska iliti plank). Nakon što se namjestimo naizmjenično vučemo desno pa lijevo koljeno s vanjske strane prema laktovima. Vježba se odrađuje u parnom broju ponavljanja jer se jedna i druga strana moraju jednako aktivirati.

NOGE

  1. Iskorak

Iz uspravne pozicije gdje su noge i stopala u širini ramena zakoračimo naprijed oslanjajući se prvo na petu, a potom na cijelo stopalo. Korak je dovoljno dugačak da ne guramo koljeno prednje noge preko prstiju stopala, a peta stražnje noge je u zraku. Nakon koraka tijelo se po sredini, između dva stopala, okomito spušta prema dolje sve dok stražnje koljeno ne dođe do poda. Pri uspravljanju guramo se iz prednjeg stopala nazad u početnu poziciju. Valja pripaziti da leđa tijekom izvedbe ostaju ravna (nema savijanja u trupu), a pogled je usmjeren naprijed.

  1. Čučanj

Ili kako ga volim nazivati, majka svih vježbi. Zašto? Jer aktivira sve mišiće nogu, veliki broj stabilizatora u trupu (trbušne i leđne mišiće) te je jedna od najboljih prirodnih vježbi za razvoj tijela. U čučanj se kreće iz uspravnog stoja sa stopalima postavljenim nešto šire od širine ramena. Spuštamo se tako da se pokret odrađuje u zglobu kuka i koljena. Dok se spuštamo pazimo da kukove guramo prema nazad, koljena ne prelaze zamišljenu liniju prstiju stopala i da su leđa ravna. Svatko ima svoju idealnu dubinu čučnja te nema potrebe forsirati na dubini ako se pritom narušava pravilno držanje. Valjalo bi napomenuti kako kod čučnja postoje dvije faze. Prva faza (spuštanje) odrađuje se polagano i kontrolirano dok se druga faza (dizanje) izvodi nešto brže i dinamičnije.

  1. Jednonožni bugarski čučanj

Za ovu vježbu potreban nam je jedan rekvizit koji se nalazi u svakom kućanstvu, stolac. Jednonožni bugarski čučanj jednostavna je vježba koja istovremeno jača noge i razvija ravnotežu. Jedna noga postavljena je na stolac (prstima prema dolje) dok je druga izbačena naprijed, ispred vas, s punim stopalom na podu. Tijelo se, kao i u iskoracima, nalazi između dva stopala te se na isti način spušta okomito prema dolje. Prvih par ponavljanja znaju biti teška dok ne ostvarite dobar ravnotežni položaj nakon čega ne predstavlja problem.

GORNJI DIO TIJELA

  1. Superman reach out

Bez brige, unatoč nazivu, vježba nije ni po čemu namijenjena za superheroje. Dapače, ona je odličan početak za jačanje gornjih i donjih leđnih mišića. U početnom položaju nalazimo se na trbuhu u ležećem položaju. Noge su spuštene na pod, a ruke ispružene ravno ispred nas u produžetku glave. Pokret kreće istovremenim povlačenjem ruku prema tijelu i laganim podizanjem trupa od poda. Ruke završavaju uz tijelo savijenih laktova u „w“ poziciji te se zatim ponovno ispruže ispred nas dok se trup spušta u početni položaj. Teža varijanta može se odraditi uz podignute noge.

  1. Ženski sklekovi

Sklekova ima milijun vrsta te se, nakon što savladate pravilnu izvedbu, s njima možete poigrati. Ovdje je opisana lakša varijanta, sklek na koljenima ili popularno nazvan ženski sklek. Kao što ime govori nalazimo se na koljenima s prekriženim stopalima u zraku, a oslanjamo se na ruke koje su postavljene nešto šire od širine ramena. Težinu prebacujemo prema rukama i savijanjem laktova bučno i prema nazad spuštamo se prsima prema podu. Idealno bi bilo prsima doći skroz do poda no ako osjetite da vam je to preteško, sami dozirajte dubinu skleka. Pozicija leđa od početnog do završnog položaja ostaje nepromijenjena.

  1. Visoki – niski plank

Objektivno, plank je vježba za trbušne mišiće. Međutim, ako konstantno mijenjamo poziciju iz visokog u nisku, onda dodatno aktiviramo, prsa, ruke i ramena. Krećemo iz pozicije visokog planka te se spuštamo prvo s jednom pa s drugom rukom na laktove u poziciju niskog planka. Držimo tu poziciju pet sekundi pa se opet vraćamo u visoki. Nakon pune minute izmjena tijelo će reći da je bilo dosta i na efikasan način završavate trening za cijelo tijelo.

grey logo bijeli
  • MARKETING
  • IMPRESUM
  • UVJETI KORIŠTENJA
  • O NAMA
  • KONTAKT