Arhiva Intervju - Grey #mag

Intervju s Jelenom Skendžić, osnivačicom hrvatskog beauty brenda Skintegra

Skintegra je beauty brend poznat ne samo po kvaliteti, nego i po tome da je od formulacije preko dizajna pa sve do proizvodnje stvoren u Hrvatskoj. Njihovi proizvodi pripadaju u domenu kozmoceutike, jer objedinjuju najbolje iz oba svijeta – učinkovitost farmakoloških preparata i performanse luksuzne kozmetike. Dodatni bonus je taj što zaista vole životinje.

Iako za razgovor s Jelenom Skendžić, osnivačicom Skintegre, ne treba poseban povod, poklopilo se tako da smo je za intervju zamolili baš u tijeku humanitarne kampanje #daj5, u okviru koje je Skintegra za svaki kupljeni proizvod pet kuna donirala udrugama za zaštitu životinja.

Kako je došlo do pokretanja humanitarne inicijative #daj5?

Ovo je prva godina da smo pokrenuli kampanju pod sloganom #daj5, no zapravo od samih početaka Skintegre organiziramo godišnje prikupljanje sredstava za pomoć volonterima diljem Hrvatske. Prve godine donirani iznos bio je simboličan, svake sljedeće nešto veći. Ove godine ostvarili smo fenomenalan uspjeh uz pomoć naših vjernih Skintegrića te smo uspjeli donirati čak 100.000 kn udrugama za zaštitu nezbrinutih životinja.

Instagram will load in the frontend.

Izuzetno sam ponosna i sretna zbog angažmana čitavog tima Skintegre kao i svih naših vjernih kupaca koji su odlučili podržati ovu kampanju. Osim što smo cruelty free i veganski brand, te nam je od samih početaka izuzetno bitno doprinositi popularizaciji ovoga cilja, važno nam je i uključiti se u živote stvarnih ljudi, volontera, kojima je briga o nezbrinutim životinjama dio svakodnevice. Vjerujemo da samo tako, čineći razliku u životu stvarnih ljudi, možemo ostvariti promjenu.

Osim humanitarne akcije, veliku pažnju privukla je vaša suradnja s britanskim izdanjem časopisa Vogue? Kako je izgledala sama suradnja? Je li vam to pomoglo u proboju na inozemno tržište?

Zapravo bilo je obrnuto, čak mislim da nas je britanski Vogue pronašao nas preko španjolskih distributera. Jednog sasvim običnog popodneva zazvonio mi je telefon, primijetila sam da me zove netko iz UK-a. Međutim mislila sam da se radi o nekom dobavljaču i javila sam se na telefon vrlo nonšalantno. Nemalo sam se iznenadila kada se s druge strane predstavila novinarka Voguea i izrazila interes za novim, i njima vjerojatno egzotičnim, brendom te me zamolila da joj pošaljem nešto više o Skintegri mailom.

Naravno, izuzetna mi je čast biti dio renomiranog časopisa koji sam, radeći u medijima kao beauty urednica svega nekoliko godina ranije, toliko oduševljeno čitala.

Beauty brend Skintegra je kvalitetom proizvoda, pristupom i činjenicom da je pravi hrvatski proizvod privukao veliku pozornost, a sve je krenulo od beauty bloga. Kako izgleda prvi radni dan kada donesete odluku – pokrećem svoj brend? Osmisliti proizvode, pronaći sastojke, testirati, marketinški sve to zapakirati i pronaći put do kupaca?

Ne mogu reći da sam se jedan dan probudila i odlučila: to je to, pokrećem novi kozmetički brend. Bio je to proces. Proces koji je proizašao iz dugogodišnjeg pisanja bloga, rada u medijima i freelancerskog rada na određenim kreativnim projektima vezanim za kozmetičku industriju.

Po čemu se Skintegra razlikuje od ostalih beauty brendova mas kozmetičke industrije?

Uočila sam da u Hrvatskoj postoji prostor za drugačiji koncept kozmetike jer su svi brendovi do tada bili vrlo orijentirani na prirodne sastojke i, usudit ću se reći, gotovo nitko nije kreirao visokopotentne proizvode koji nešto uistinu mijenjaju u načinu na koji koža funkcionira, izgleda i „diše”. Uočivši tu nišu, pomislila sam da je to prava šteta i da ju želim ispraviti. Želim Hrvatskoj ponuditi proizvode u koje vjerujem, kakve i sama koristim.

Kroz godinu i pol pronalazila sam partnere farmaceute, sa suprugom digla poslovni kredit, izlagala svoje ideje, educirala publiku o proizvodima kakve mogu očekivati u Skintegri. Radila sam neumorno, bez vikenda, bez odmora, ne znajući što donosi sutra. Riskirala sam sve što sam imala. Tri godine kasnije, naš tim čine dvadeset i tri osobe. Prekrasan je osjećaj moći ljudima omogućiti budućnost u svojoj zemlji uz ugodnu i stimulativnu radnu atmosferu. Trenutačno me upravo ovaj dio priče čini najsretnijom.

Surađujete li s kozmetičkim salonima?

Točno je da je naš web shop, odnosno čitava naša web stranica, rado posjećeno mjesto gdje možete pronaći ne samo proizvode nego i pregršt korisnih informacija o njezi kože, sastojcima i formulacijama. No ustvari naš glavni kanal distribucije nije online već offline prodaja te se trenutačno nalazimo na gotovo 200 prodajnih lokacija diljem Hrvatske. Primarno su to ljekarne.

Prodaja u ljekarničkom segmentu naša je strateška odluka, unatoč činjenici da je plasman u ljekarne nevjerojatno izazovan. U ovoj godini obilježenoj Covid-19 virusom, kao mudra odluka pokazalo se zadržavanje web prodaje koja je učinila po okolnostima najgori mjesec, travanj, nama prodajno najuspješnijim. Unatoč tome, fizička prodaja i dalje ima posebnu čar te se slažem da ljudi najviše vole neposredno doživjeti proizvod.

Usmjereni ste na online prodaju svojih proizvoda. Je li to teži put, s obzirom na to da mnogo ljudi vole probati ili se posavjetovati sa stručnjakom je li konkretan proizvod primjeren njihovom tipu kože?

Kupci nam se u svakom trenutku mogu obratiti za pomoć u našim fizičkom dućanu u Zagrebu ili online, preko virtualnih kanala komunikacije poput društvenih mreža, maila i slično, kako bi dobili savjet o najboljem proizvodima za svoj tip kože i problematiku koja ih muči.

Postoji li neki kanal kroz koji vam se kupci mogu obratiti s konkretnim problemima pa da tako odaberu pravi proizvod koji odgovara njihovom tipu kože?

Unatoč velikom broju ljudi koji nam se svakodnevno obraća s upitima za pomoć pri odabiru proizvoda, maksimalno se trudimo biti pristupačni te odgovarati u najkraćem mogućem roku sa što potpunijim odgovorima na sve njihove nedoumice.

Upravo ta direktna komunikacija, online ili offline, nešto je u čemu najviše uživamo jer kroz nju vidimo najveći entuzijazam naših korisnika i dobijemo najiskreniji feedback na proizvode što nam u konačnici pomaže da se razvijamo iz stvaramo sve bolje i bolje proizvode.

Imate li neku filozofiju koja vam pomaže u nošenju s izazovima poslovanja i odabiru prave strategije?

Kada bih trebala izdvojiti samo jednu mantru kojom se vodim u poslovnom svijetu i koja mi pomaže nositi se sa svakodnevnim izazovima, rekla bih da je to odluka da svemu poklonim svoj maksimum i da zadržim blagi, prijateljski stil vođenja. Uistinu vjerujem da ljudi najviše napreduju u okruženju gdje se osjećaju dobrodošlo, cijenjeno i opušteno, gdje imaju svoj glas i gdje osjećaju odgovornost, a ne samo obvezu za svoj dio posla. Prvo ulažem u ljude i na neki način ih ‘gradim’, a oni tada grade posao.

Možete li dati preporuku za njegu kože u hladnijim mjesecima? Koliko su Skintegra proizvodi sezonalni, imate li preparate koji su prilagođeni dobu godine? Ako da, koji i zašto?

U hladnim mjesecima definitivno preporučujem prelazak na nešto hranjivije proizvode. Naravno, ako koža tako zahtijeva i tolerira, preporuka je slojevito nanošenje više hidratantnih proizvoda kako bi se omogućila hidratacija u svim slojevima kože i kako ta vlaga u konačnici ne bi isparila iz kože. To podrazumijeva korištenje kvalitetnih ovlaživača poput glicerina, hijaluronske kiseline, ureje i drugih. Zatim i korištenje kvalitetnih lipida koji će kožu nahraniti i omekšati te na kraju poneki okluziv poput petrolatuma, shea maslaca, skvalana, dimetikona.

Dosta ljudi se u zimskom periodu okreće ponovnom korištenju eksfolijanta, no upozorila bih da se s istima ne pretjeruje. Osim toga, nikako ne zaboravljate na UV zaštitu koja je bitna čitave godine. Zimi su Skintegrini bestselleri definitivno Lunar i ÚNA, a za dodavanje sjaja koži Skintegrice obožavaju i Lumion.

Je li sklonost avanturizmu i dalekim putovanjima u nepoznato nekim ljudima usađena u samu jezgru njegovog identiteta? Razgovarajući s putopiscem Tomicom Kristićem, koji je krajem 2015. godine krenuo autostopom iz Hrvatske do Novog Zelanda, lako je zaključiti da jest. Nakon dugogodišnjeg planiranja, donio je odluku, dao otkaz, u ruksak potrpao najnužnije stvari, pozdravio se s obitelji i prijateljima i krenuo na putovanje koje mu je promijenilo život. S 1500 eura u džepu, oslanjajući se pretežno na ljubaznost stranaca i na virtualnog pomagača – aplikaciju Couchsurfing, ostvario je ono o čemu mnogi sanjare, ali tek rijetki realiziraju.

Nevjerojatnih 40.000 kilometara, tri kontinenta i 24 države, te tri godine i osam mjeseci kasnije došao je do cilja – stigao je do Novog Zelanda. Godine koje je proveo na putu, upornost i snalažljivost koje su ga bez obzira na vremenske uvjete, birokratske zavrzlame, jezične barijere i druge predvidljive i nepredvidljive prepreke snažno su utjecale na njegovu ličnost i naučile ga da ništa nije nemoguće.

Na svojem je putu upoznao stotine ljudi, družio se sa šamanima u Indiji na najvećem spiritualnom festivalu na svijetu, volontirao u indijskoj školi za nezbrinutu djecu, dva tjedna planinario po Himalaji, radio na farmi borovnica u Australiji, a na putovanju se zaljubio u Lucy, djevojku iz Vijetnama.

S kolicima na kojima je pisalo Walking through New Zealand (u prijevodu: Pješice kroz Novi Zeland) prevalio je put od najjužnije točke otoka pa sve do Aucklanda. Tomica Kristić je dojmove sa svojega putovanja bilježio u svojem blogu od prvog dana, bez uljepšavanja i filtriranja, bez dlake na jeziku, točno onako kako ih je doživio. Doživljaje i dojmove s putovanja marljivo je bilježio u blogu Journey to the Middle – Earth, a priču o svojoj čudesnoj pustolovini pretočio u istoimenu knjigu Putovanje u Međuzemlje i pokrenuo crowdfunding kampanju na platformi Indiegogo kako bi prikupio novac za tiskanje same knjige. U razgovoru s njim htjeli smo saznati koliko ga je ta avantura promijenila i to je tijekom godina na putu s palcem u zraku naučio o sebi i o svijetu.

Možeš li opisati svoje iskustvo s putovanjem autostopom?
Prvo iskustvo stopiranja stekao sam još u prvom razredu srednje škole, kada sam učestalo kasnio na autobus. Do škole me dijelilo točno deset kilometara glavne ceste, i autostop je bio pravi izazov da ne zakasnim na nastavu. Većinom sam uspio stići na vrijeme, ali dogodilo se da bih pokoji put i zakasnio. Na neko neshvaćeno čudo, profesori su imali toleranciju kada bih zbog stopiranja zakasnio. Tako da, kao što vidite, još u ranoj fazi puberteta sam isklesao zanat autostopera. Kasnije sam malo stopirao po Hrvatskoj, da bih prije kojih desetak godina autostopom odlučio otići do Nizozemske i natrag. Bilo je to dvotjedno putovanje koje mi je proširilo granice svijesti i gdje sam se zaljubio u takav način putovanja. I onda je došla ta famozna 2015. godina u kojoj sam se autostopom uputio na Novi Zeland. Nakon četiri godine stopiranja svijetom, to sam i ostvario.

Je li ti u nekom trenutku došlo da ti je svega dosta i da se želiš okrenuti i vratiti doma? Ne biste vjerovali, ali nije jednom mi nije došlo da prekinem putovanje i da se okrenem prema doma. Naravno, bilo je padova, i to teških padova gdje mi se gubio smisao u sve ovo što radim, ali to su bile samo kratke faze koje se kad-tad moraju dogoditi. Najveći problem koji mi se pojavljivao bila je zasićenost samog putovanja. Došao sam do faze gdje mi je sve već dojadilo i ništa me više nije moglo impresionirati; bilo to da se nalazim na najljepšoj plaži Tajlanda, ili na nekom vulkanu u Indoneziji, ili usred rižinog polja u Vijetnamu. Bili su to kratki padovi morala koji su brzo nestali.

Možeš li izdvojiti najnegativnije/najpozitivnije iskustvo?
Što se tiče negativnih iskustava reći ću vam da ih uopće nisam imao. Naravno, bilo je tu par nesporazuma, ali ponajviše ili zbog jezične barijere ili zbog kulture koja nas je činila različitima. Ja smatram, odnosno uvjeren sam, da sve što nam se u životu dogodi, bilo to pozitivno ili negativno, pravi uzrok zapravo smo mi. Svojim ponašanjem, stavom i razmišljanjem sami prizivamo situacije koje nam se cijelo vrijeme neprekidno događaju. Recimo, da sam na autostop krenuo s nekom dozom straha, bojao se da će mi se nešto loše dogoditi, to bi se vrlo vjerojatno s vremenom i dogodilo. Zašto? Zato što mislima i emocijama sami privlačimo sve što nam se u životu dogodi. Ako smo fokusirani samo na loše stvari, takve stvari polako nam se i događaju. I obrnuto.

Koliko se promijenilo tvoje gledanje na svijet i na ljude?
Pa najviše se promijenilo na način što sam dobio saznanje da smo mi, ljudska bića, slobodnija nego što mislimo da jesmo – čak bih rekao svemoguća – i da se granice koje nas sprječavaju da nešto uradimo nalaze samo u našim umovima. Kako sam putovao svijetom, a pogotovo kada sam po cijele dane vukao kolica po Novom Zelandu, te granice počele su same od sebe nestajati, da bih u jednom trenutku shvatio da sve što si zamislimo da to možemo i ostvariti. Ako me pitate što sam dobio na tom putovanju, reći ću vam da sam dobio saznanje da ništa nije nemoguće.

Autostopiranje vs. hodanje, kakva je strategija putovanja izazovnija, odnosno što je teže?
Razlika u ta dva segmenta putovanja je nebo i zemlja. Kada putujete autostopom, ishod i sudbinu tog dana predajete u nečije druge ruke. U autostopu postoje puno faktora o kojima ovisite: ponajviše o sreći hoće li vam tko stati ili neće, zatim o vozaču i o tome kamo on zapravo vozi, onda o vremenu: kiši, vjetru, užarenom suncu i tako dalje. Stopiranje je jako nepredvidljivo i nikada ništa nije sigurno. Ali upravo zbog te činjenice, u njemu se sakriva neka posebna ljepota.

Pješačenje je čista suprotnost. Prilikom pješačenja sami sebi ste kreator; jedino vi utječete na dan koji je pred vama. Ne ovisite o nikome i sami određujete kako će vam dan izgledati. Rekao bih da je tjelesno izazovnije, dakako, ali i da se čovjek osjeća moćnije i samouvjerenije nakon što prehoda 30 kilometara dugu rutu, negoli kad uhvati prijevoz prilikom stopiranja.

Kako si se osjećao kada si konačno došao do cilja?
Zanimljivo, ovo me još nitko nikada nije pitao. Kako sam se osjećao? Normalno. Nije bilo niti trunčice euforije, sreće, tuge. Nije bilo ničega. Bio sam nekako flegmatičan, kao da sam sebe promatram iznutra. Bila je to neka vrsta budne meditacije gdje sam svjedočio okolini u kojoj se nalazim. Jedno vrlo neobično iskustvo.

Plan za budućnost – što dalje?
Prije koji mjesec završio sam s pisanjem svoje prve putopisne knjige, te uskoro krećem s predavanjima, tj. s turnejom po Hrvatskoj i nekim okolnim zemljama bivše Juge. A nakon što s time završim krećem s pisanjem druge knjige, a zatim i treće, jer planiram napisati trilogiju.
Znači, s pisanjem i predavanjima bavit ću se sljedeće dvije godine, a kad to sve jednog dana završi, onda krećem u neki novi projekt, neko novo, pa čak i veće, putovanje nego što je to bilo stopiranje do Novog Zelanda.