U trenerskim vodama psihologija je divna, interesantna i komplicirana stvar. Bilo da se radi o profesionalnim sportašima ili rekreativcima, procesi razmišljanja, psihološka stanja i prije svega motivacija itekako utječu na naše postupke, performanse i rezultate. Psihologija sporta kao posebna grana sama govori o važnosti motivacije kod sportaša (intrinzična i ekstrinzična), ali u brojnim definicijama i svrstavanjima postupaka i procesa u određene kutije, izgubi se osjećaj kako motivacija izgleda, kako ju uspjeh nadopunjuje i kako to izgleda u svakodnevnom životu.
Svatko od nas ima vlastite razloge zašto trčimo i treniramo, svatko ima različite ciljeve te jednako tako doživljaj uspjeha je za svakoga individualan. Ipak, svi dijelimo želju za treningom, uspjehom i dostizanjem tog nekog cilja ispred nas (mentalnog, fizičkog, metaforičkog). Prije nego što smo se uopće pokrenuli u nama postoji želja i motivacija jer, da je nema, ne bismo obukli tenisice i istrčali taj prvi kilometar. I što onda? Osjećate to? Osjećaj uspjeha i pobjede. Za nekoga je ta pobjeda mala, a za nekoga je već taj prvi korak djelovao kao nedokučiva prepreka.
Osobno se i dalje se borim s tim prvim korakom ili prvom serijom vježbi. Onaj lijeni dio mene (vražićak na ramenu) govori kako trening mogu odraditi neki drugi dan no već sam naučio na njega te ga samo ignoriram i krećem s akcijom. Sad će sve ostalo što radim biti puno lakše jer je najteži dio iza mene. Ako se tako osjeća netko tko je preko pola svog života u sportu i kome je to profesija, sasvim je normalno i prirodno da se tako osjećate i vi. Slobodno dajte na važnosti toj prvoj pobjedi, tom prvom koraku jer je on najbitniji, a jednom kada doživite taj osjećaj uspjeha i samopouzdanja sve ide na lakše.
Novi cilj, novi osjećaj uspjeha
Motivacija nas tjera na akciju, akcija na uspjeh, a uspjeh dodatno pojačava motivaciju. Sada ste na konju i ulazite u magični krug napretka. Na putu do velikog cilja postoje brojni manji ciljevi i znam kako to zvuči jednostavno i logično, ali značaj i doprinos manjih ciljeva na našu motivaciju i samopouzdanje je ogroman. Za nekoga tko tek kreće s trčanjem već je 5 minuta u komadu izazov, a kamoli utrka na 10 kilometara. Upravo će nam ta utrka poslužiti kao primjer kako nas manji ciljevi i uspjesi guraju dalje. Kao što sam spomenuo, prva pobjeda je oblačenje tenisica i sam odlazak na trening, a jednom kada smo to napravili stvari su u pokretu i krećemo s novim izazovima. Jučer nam se trčanje 4 kilometra činilo naporno i gotovo nemoguće, a danas uz lagane izmjene trčanja i hodanja shvaćamo kako nije toliko strašno koliko smo mislili. Nekoliko tjedana kasnije, uz znoj i pokoju muku, uspijevamo trčati puna dva kilometra bez potrebe za hodanjem. Novi cilj, novi osjećaj uspjeha i ostvarenja je tu.
Uzdihani shvaćate kako se uspjesi nižu te uz upornost i kontinuitet ubrzo dolazi vaša prva utrka na 5 kilometara. Nije prošlo točno kako ste mislili, hodali ste više nego što je bilo u planu, no nema veze. Hej, prva utrka je iza vas, ako to nije uspjeh ne znam što je, a to malo nezadovoljstvo pretvaramo u novi cilj i novu motivaciju. Uz daljnje treninge, još znoja i mučenja već iduću utrku ostvarujete i premašujete rezultat koji ste očekivali te utrka na 10 kilometara više ne djeluje nedokučivo. Znate kako do tog cilja još ima truda i rada, ali pogled na nekoliko mjeseci iza vas i točku s koje ste krenuli ispunjava vas osjećajem nade i novom dozom motivacije.
Treninzi nikad ne postaju lakši
Slijede treninzi, još znoja, još muke, ništa ne postaje lakše, dapače čini vam se upravo suprotno. Čar i prokletstvo treninga je da oni nikad ne postaju lakši, kako napredujemo i gazimo ciljeve tako mijenjamo i pojačavamo treninge. Zona komfora je zona bez napretka, a već znate kako ste do ove točke došli uz napor i trud te kažete sami sebi ‘pa neću valjda sad odustat’. Znojni i umorni nastavljate dalje jer ostvarit ćete taj cilj pa makar vam bilo zadnje, a u međuvremenu zadajete si manje ciljeve. Oni mogu izgledati egzaktno kao na primjer: sutra trčim 7 kilometara za 40 minuta ili ovaj tjedan trčim tri treninga i ubacit ću dopunski trening snage.
Drugi tip ciljeva može biti potpuno subjektivan: želim uživati i opustiti se u treningu. Obje vrste su bitne jer nam pomažu u upornosti i kontinuitetu kako se bliži dan velike utrke na 10 kilometara. Zadnji trening osjećali ste se umorno na devetom kilometru te vas hvata trema pred sami start, ali uz adrenalin i atmosferu koju utrke nose sa sobom, ulazite u cilj s osmijehom i osjećajem uspjeha i ponosa. Ostvarili ste cilj koji se, ne tako davno, činio nedokučiv, pobijedili ste sami sebe i sve prepreke na putu do ovog dana. Čestitamo!
Ništa ne dolazi preko noći
Glavni cilj smo ostvarili, ali putovanje ne staje tu. Nekoga će ovakav rezultat motivirati na još jače treninge, a netko će pomisliti ‘za koji vrag sada treniram’. Zato je bitno naći nove ciljeve i izazove, a oni mogu izgledati totalno drugačije. Od povećanja dužina (polumaraton, maraton…), preko ubrzavanja tempa (10 kilometara ispod 1 sata, 5 kilometara ispod 25 minuta), novih disciplina (trail utrke) do totalno subjektivnih ciljeva (trčanje u društvu, za vlastiti užitak, radi zdravlja, mršavljenja…). Njihovo samo postojanje odražava se na našu motivaciju, njihovo dostizanje jača naše samopouzdanje, s jačim samopouzdanjem ohrabreni smo postaviti i ganjati veće izazove i nove ciljeve, a sve je to započelo onom prvom odlukom: kvragu i sve, oblačim te proklete tenisice.
Važno je sjetiti se kako put do tih ciljeva gotovo nikad nije linearan. Bit će dana kada treninzi idu lagano, kada idu teško, kada nam se čini kako se ne mičemo s mjesta i kako taj naš cilj nije vrijedan muke i truda. Naravno, kao i sve bitno u životu, ništa ne dolazi preko noći i put do uspjeha rijetko je kad lagana šetnjica uz more te su zato tu prijatelji, društvo i treneri koji će vas pogurati dalje i izvući pokleknutu motivaciju iz vas. Za takve dane odredite si manji cilj i promatrajte kako će njegovo ostvarenje pozitivno djelovati na vas.
