Oznaka: rekreacija

Kategorije
Kolumna

J*** mi se, činim ono što volim

Hmm sjedim, gledam i razmišljam. Ispred mene je laptop s praznom stranicom, pored mene knjiga s naslovom J**** mi se, čini ono što voliš, dok me s poda gledaju tenisice za trčanje. Dilema (ma trilema) je tu, a rješenje još nije na vidiku. Urednik ovog časopisa već mi hoće počupati svu kosu (svoje skoro pa i nema) koliko odugovlačim s tekstom, a razlog mog odugovlačenja je sasvim jednostavan: ne znam što bih uopće napisao.

Odlučujem se za tenisice jer je ipak sunčan dan, a novi snijeg od prošlog tjedna taman se počeo topiti pa su obližnji šumski puteljci spremni za moje korake. Da, opet ja u svojim Alpama, brdima i šumama daleko od gradskih gužvi gunđam kako nemam vremena ili inspiracije. Vraga nemam, tema o kojima bih mogao pisati ima na bacanje. Svaki novi trening vodi me na zabačene, snijegom prekrivene puteljke gdje se još vide koraci šumskih stvorenja koja su tu tumarala noć prije. No tekstove o trčanju u prirodi već sam pisao. Motivacija? Ma i o tome sam pisao. J*** mi se, odoh trčat, možda budem pametniji nakon lagane desetke.

Ok, evo me nazad. Sunce je zašlo, šuma je i dalje na mjestu, a moje tenisice su blatnjave jer tko bi rekao, kada se snijeg otopi nastaje blato (nema veze, roditelji su rano shvatili kako ne mogu držati odjeću ili obuću čistom duže od 2 i pol dana). Otvaram praznu stranicu teksta no knjiga me i dalje gleda. Ha! Tu leži odgovor, tema, misao dana, životna filozofija… Čini ono što voliš. Oprostit ćete mi ako dijelove teksta i ideje crpim iz te knjige (koja je usput rečeno apsolutna preporuka) no njezina filozofija odnosi se i na trčanje/trening/sportsku aktivnost kao i na život općenito. Kako činiti ono što volimo ili voljeti ono što činimo ako je u pitanju sportska aktivnost? Pa krenimo redom.

Zašto su ribari ponosni na ulovljenu tunu

Čuj njega, lik ode trčat jer mu se trči i to voli, kakav čudak, fiktivne su misli nekog slučajnog prolaznika ili trkača početnika kojemu je svaki trening muka i patnja. Apsolutno razumijem takve misli jer osobno nikad se ne bih mogao natjerati da dugo plivam, ali trčanje s druge strane je stvar koju volim činiti. Tijelo u pokretu, prizori i scenografija koja se mijenja, usponi koje treba savladati i nakon njih nizbrdice kao nagrada, a cijelo to vrijeme glava mi je u nekom bezvremenu, transu, toku…

‘Najbolji trenuci naših života nisu pasivni, receptivni, opuštajući trenuci… oni se obično zbivaju kada se tijelo i um rastegnu do krajnjih granica u dobrovoljnom naporu da se izvrši nešto teško i vrijedno truda’. Ha vidi ti mudrih riječi! Zato sam se tako pobjedonosno osjećao kad sam napokon savladao onu prokleto strmu i dugu uzbrdicu bez da su mi trebale nove noge ili dišni aparat. Zato planinari slave kada dođu na vrh planine, zato su ribari ponosni na ulovljenu tunu, zato se i svi genijalno osjećamo kad prvi put istrčimo 5 kilometara. Ima nešto u tom trenutku ostvarenja i pobjede koji vas gura dalje, zar ne. Gotovo da počinjemo voljeti sav napor koji smo u taj pothvat uložili i rado ćemo se idući put još više potruditi kako bi doza dopamina bila još jača.

Osjećaj uspjeha strašan je motivacijski i pokretački faktor. Ostvarivanje ciljeva koji smo sami sebi zadali važan je u sportu jednako kao i u svakodnevnom životu. Svi mi imamo velike želje i ciljeve koji iz današnje perspektive djeluju skoro nedokučivo (želim imati vikendicu na planini i istrčati ultramaraton) no taj veliki cilj možemo podijeliti u etape, rastaviti ga u korake i brojne manje ciljeve koji nas vode našem snu. Jednako kao što mnogi trkači na polumaraton ne gledaju kao jednu utrku od 21,1 kilometar nego na jednu desetku, dvije petice i završni, rastrčavajući kilometar. Ne samo da su naši ciljevi tako lakše dokučivi nego nas ostvarivanje svakog od tih manjih ciljeva tjera i gura dalje s novom dozom dopamina.Tako ću danas istrčati tih prokletih 10 kilometara i bit će mi super, a bome bih mogao napisati koju stranicu teksta jer na kraju krajeva volim i jedno i drugo ma kolikogod manjka inspiracije trenutno imam.

Ne propustite životne uspjehe i iskustva

‘Ljudi uvijek krive okolnosti za ono što jesu. Ne vjerujem u okolnosti. Ljudi koji uspijevaju u ovome svijetu su ljudi koji ustaju i traže okolnosti koje žele, a ako ih ne uspiju pronaći, onda ih stvaraju’. Ovaj gotovo Rockyjevski citat nije ovdje kako bi vas natjerao da se pokrenete istog časa ili prebacivao osjećaj krivnje za preskočeni trening od neki dan. Ne. Citat je ovdje kako bi presložili svoje misli o okolnostima i mogućnostima. U Austriji sam zaglibio u snijegu podučavajući ludu umjetnost spuštanja niz snježne padine poznatu i kao skijanje. To je sport na otvorenom gdje su uvjeti češće izazovni nego idealni pa tako se susrećem sa stavovima uf hupseri su, ne želim po tome skijati ili oblačno je, slabo se vidi, ajmo preskočiti trening, na što ljudima odgovaram kako je to idealna prilika postati još bolji i svestraniji skijaš. Osobno obožavam hupsere jer su mi zabavni, a zabavni su mi jer sam naučio skijat na njima (bilo je muke, ali osjećaj kontrole i pobjede jednom kada sam ih savladao je bio veličanstven). Jednostavnom promjenom razmišljanja iz ‘ovo je naporno i teško, ne želim to’ u ‘ok, j**** mi se, idem to savladati’ pretvaramo okolnost koja je do sada bila protiv nas u priliku, a uz malo truda i napora može postati stvar koji volimo činiti.

Vratimo se s brdskih padina u vaše okruženje i okolnosti koje vas okružju. Gledate svoje prijatelje kako su bili sretni nakon utrke prošloga vikenda ili kako uživaju u tečaju plesa kojega su nedavno upisali. Vi to isto možete ostvariti no uvijek postoji ono ‘da, ali…’ koje nas koči, sputava i brani kojekakve životne uspjehe i iskustva. ‘Da, ali oni su cijeli život u sport, njima je to lagano.’ ‘Da, ali ja nemam ritma’. Ne tvrdim da će put biti lagan i da ćemo postići identičan uspjeh kao prijatelji iz priče (možda ćemo ih i nadmašiti hehe) no uz ‘j*** mi se, ja to mogu’ mantru, korak po korak i nogu pred nogu počinjemo ostvarivati manje ciljeve koji sa sobom nose osjećaj uspjeha i ponosa. Tako krećemo se prema velikom cilju, a istovremeno počinjemo voljeti sami proces učenja/treniranja. Uskoro su nam mali ciljevi gotovo bespotrebni jer trening sam sebi postaje smisao, cilj i stvar koju volimo. ‘Čovjek je istinski velik kada djeluje iz strasti’, a ja bih na strast dodao još i inat. Nema ništa ljepše kada pokažemo drugima, a još bitnije i sebi, da to možemo.

James Bond lista

Poslužit ću se još jednim trikom iz knjige (malo ću ga prilagoditi kontekstu) te ćemo zajedno doći do zanimljivih zaključaka i spoznaja. Uzmite komad papira (da, mora biti papir jer glava će zaboraviti, a zabilješka na mobitelu/laptopu nije toliko romantična) i na njemu napišite sportske aktivnosti koje volite raditi. Pišite sve što vam padne na pamet, bitno je da ste u tome uživali pa makar ste tu aktivnost probali samo jednom prije 20 godina u srednjoj školi. Jeste? Ok evo još koja minuta… primjećujete li nešto zanimljivo? Još bitnije, bavite li se i dalje aktivno time? Ako ne, zašto? Ne morate odgovoriti meni ili ikome drugome, ali odgovorite sebi i to iskreno.

A sada na taj isti papir napišite sportske aktivnosti koje nikada niste probali, a željeli biste. Može biti bilo što i broj je naravno neograničen (moj popis sadrži skakanje iz aviona, wingsuit flying, surfanje, tečaj salse…). Imao sam nedavno klijenta koji ima svoju James Bond listu aktivnosti koje želi ne samo naučiti već i dobiti licencu (Licence to Kill? Heh). Upravo je na putu postati ski instruktor, a već ima ronilačku licencu. Iduće na redu mu je snowboard, lov i na kraju želi postati pilot.

Vratimo se vama, sve je na papiru? Odlično! Sada vidite kako se vi i vaše tijelo želite kretati, savladati prepreke, naučiti nove vještine i na kraju, igrati se i uživati. Otkrili smo koje vas aktivnosti privlače, sami ste osjetili osjećaj sreće i radosti pišući određene riječi te se upravo tim aktivnostima trebate nastaviti ili početi baviti.

Ideja sporta, osjećaja uživanja, uspjeha i boljeg života kao i ideja ovog teksta je pronaći aktivnost koju volimo i prigrlimo ju u naš život. Istini za volju, nisam znao točnu završnu misao teksta kada sam ga počeo pisati. Rekao sam ‘J*** mi se, piši kako ti misli idu i doći ćemo do pametnog zaključka’. Sada buljim u natipkane stranice s osjećajem ponosa i uspjeha (uh kao da sam napisao cijelu knjigu, a ne običan članak), na kraju krajeva volim prenositi misli i ideje na papir (laptop pobogu i dovraga) na milost i nemilost vas čitatelja. Isto tako volim trčati i maltretirati sebe i druge s raznim treninzima, volim učiti ljude kako se najlakše strmopizditi niz snježne padine. Kako kaže jedna pametna knjiga: J*** mi se, činim ono što volim, a to možete i vi.

Kategorije
Kolumna

Pilates, joga, trčanje? Ne treba vam Life coach da vam kaže kako kvalitetno živjeti

Jeste li ljetni ili zimski tip? Premda zvuči jednostavno, kad je u pitanju energija koju trošimo tijekom dana, ipak postoje neke ‘sitne’ razlike. Ljeti nas iscrpljuju visoke temperature, zimi trošimo energiju da se zagrijemo, a uz sve to trebamo normalno funkcionirati –  obavljati svoje svakodnevne obaveze.

Jedna od tih obaveza, zaista se nadamo da je tako, odnosi se i na neku rekreativnu aktivnost. Bez obzira idete li u teretanu, vježbate jogu, trčite li na traci ili po šumskim stazama i gradskim parkovima, preferirate pilates ili neku borilačku vještinu, vaša energija se dodatno topi i ljeti i zimi, onemogućavajući vas da svoje dane ispunite i proživite baš onako kako ste si zamislili. Što učiniti i kako funkcionirati, pogotovo ljeti? Evo nekoliko napomena koje će vam pomoći de se oporavite i od vremenskih nepogoda i od napornih treninga.

Vjerojatno ste čuli mali milijun savjeta kako vratiti energiju nakon treninga, od tko zna kakve prehrane do ne uvijek zdravih napitaka, pa i tableta. No dvije su stvari važnije od svega: hidracija i san. Bez toga nema kvalitetnog oporavka. Možda će vam se činiti da ste dan nakon treninga spremni za još, možda i poželite pojačati ritam treninga, no znajte da ako se niste kvalitetno odmoriti i rehidrirali, tad će vam se umor s vremenom nakupiti i pretvoriti u stres. A onda su moguće i ozljede, pad motivacije i na kraju odustajanje od onoga što vas je očito itekako radovalo. Stoga, što god pročitali ili vam netko preporučio, znajte da su odmor i dovoljno vode temelj onoga što očekujete od oporavka.

Naravno, prehrana – pametno osmišljena, raznovrsna i uravnotežena – pri vrhu je uvjeta kvalitetnog oporavka. Naučite kako djeluju ugljikohidrati ili proteini, kako se sanira stres mišića i kako osloboditi hormone potrebne za regeneraciju. Ako niste sigurni u sebe, potražite savjet nutricionista, ti ljudi mogu kvalitetno procijeniti vaše tjelesno stanje i potrebe.

Nemojte zaboraviti ni na kvalitetno istezanje nakon bilo koje tjelesne aktivnosti. Rekreativci u pravilu ne vole istezanje jer su najčešće umorni od treninga i završno istezanje smatraju dodatnim umaranjem. No, to nije tako. Istezanjem povećavamo fleksibilnost, smanjujemo stres i ublažavamo bol mišića potrošenih treningom. Ako vam je logično da se zagrijete prije treninga, onda prihvatite i realnost da je istezanje uobičajeni i neophodni dio trenažne aktivnosti. Stoga, ne samo da ga ne smijete ignorirati, nego mu treba pridati i dosta pažnje i vremena.

Hidracija, odmor, prehrana i istezanje četiri su stvari oko čije potrebe nema diskusije. Ako vas trener savjetuje i zanemari ijednu od tih stvari, razmislite o promjeni trenera.Možemo uvijek raspravljati o načinima treninga, vrsti i intenzitetu rekreacije, no ne i o tome kako se ‘vratiti u život’.

Svi drugi savjeti su sekundarne važnosti. Ne mislimo pritom da recimo ledena kupka neće pomoći, da kvalitetna medicinska ili relax masaža nije dobrodošla, pa i da dodaci prehrani nisu dobra stvar, no sve to je ipak daleko od najvažnijeg. Cilj je obuhvatna i prirodna regeneracija, ona nam vraća kvalitetu života i omogućava nam produktivnost i potencijal da napredujemo u svojoj rekreativnoj aktivnosti.

Na kraju, pročitajte još jednom ovaj tekst, možda vam je promaknulo da su svi izrečeni savjeti primjenjivi i na život bez značajnije tjelesne aktivnosti. Pojednostavljeno rečeno, pijte puno vode, spavajte dovoljno i pripazite na prehranu. Nema nikakve sumnje da ćete se bolje osjećati, biti manje skloni umoru i stresu, a opća kvaliteta vašeg života će biti na jednoj višoj razini.

Kategorije
Gastro Život

Jeste li znali da je kava – doping?

Posljednji godina svjedočimo nevjerojatnom porastu sportaša pozitivnih na razne nedozvoljene supstance koje se smatraju dopingom, no jeste li znali da je i kofein na tom popisu? Riječ je o spoju alkaloid ksantina koji se nalazi u listovima, sjemenkama i plodovima biljaka, poput kave i guarane, a djeluje kao stimulans, te tako privremeno odgađa umor i pospanost. Kava je, naravno, najpoznatiji pripravak od kofeina, no nalazimo ga i u čajevima, čokoladi, kakau, te cola pićima.

Ipak, ako pred utrku popijete šalicu, dvije kave, ne brinite, nećete pasti na doping testu. Naime, da bi testiranje bilo pozitivno trebali bi popiti ogromnu količinu kave, recimo, oko 200-300 šalica, što se smatra nemogućim ili barem teško izvedivim. Jasno, u povijesti profesionalnog sporta postoje sportaši koji su bili pozitivni na kofein, no oni su ga upravo zbog nemogućnosti ispijanja tolike količine kave uoči natjecanja morali u svoje tijelo unijeti intravenozno.

Postoje studije koje su dokazale da prisustvo kofeina u organizmu može povećati njegovu izdržljivost do 15 posto, a nema nimalo sumnje da je u malim dozama on koristan i stimulativan, dok u povećanim dozama može izazvati ovisnost. Kofein, među ostalim, stimulira središnji živčani sustav, što povećava produktivnost organizma. Primjerice, ako popijete samo jednu šalicu kave osjećat će se življe, energičnije i koncentriranije, što znači da ćete biti bolje fokusirani na svoj trening, no ako popijete 10-tak kava pozitivni efekti će se početi međusobno sukobljavati, a rezultat toga su glavobolje, nervoza i razdraženost.

Ako ste od onih koji ne mogu zamisliti dan bez barem jedne šalice kave, evo samo za vas nekoliko zanimljivosti o kavi. Legenda kaže da je kavu sasvim slučajno otkrio etiopski pastir u IX. stoljeću, a kofein kao tvar u kavi otkrio je dr. Sylvestre Dufour koncem XVII. stoljeća. Kava je psihoaktivna, ako se pije u velikim količinama može izazvati halucinacije, a savršeno kuhana sastoji se od 98.76 posto vode i 1.24 posto kave. Blagi je diuretik, no unatoč suprotnom vjerovanju, ne pomaže da se otrijeznite. Druga je najprodavanija roba na svijetu, odmah iza nafte, i – pazite sad – zrna kave zapravo su bobice što kavu čini voćem.

Kategorije
Život

Pokemoni i trčanje po brdima i planinama: Skupi ih sve!

Cestovni trkači i Trail, zvuči li vam čudno? Naravno da ne. Sve je veći broj cestovnjaka koji se odvažuju na odlazak u prirodu i trčanje kojekakvim singletrackovima po šumama i gorama. Niti s potpisnikom ovih redova nije ništa drugačije. Premda zaljubljen u cestovno trčanje s maksimalnim odmakom pri odlasku u Maksimir i treniranja njegovim šumskim stazama, prošle godine odvažio sam se na prvih 20 kilometara Traila organiziranog na brdu iznad Zagreba. Bez puno izmotavanja i dramatiziranja, ta utrka bila je nešto najgore što sam trčao u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri. Posljednjih pet kilometara do cilja bila je opaka uzbrdica, a psovke u mojoj glavi sa svakim metrom uspona bile su sve sočnije. Dakako, nisam krivio organizatore, nego sebe i svoju nepripremljenost.

Nakon te utrke razmišljao sam odustati od daljnjih trail avantura, no nekako sve u životu probam barem dvaput, pa sam ipak odlučio da ću i Trailu dati još jednu šansu. Ta druga prilika ukazala se već na proljeće ove godine, kad je moj dragi prijatelj – vjerojatno najbolji avanturist među novinarima i nesumnjivo najbolji novinar među avanturistima – preuzeo organizaciju Pakoštane Traila. Pomislih, zna čovjek što radi, usput ću se malo odmoriti od Zagreba i provesti vikend buljeći poput Jacka Sparrowa u morski horizont, to je idealna prilika za drugi i možda posljednji Trail u životu.

Kako je bilo? Odlično, super! Staza fenomenalna, organizacija vrhunska, volonteri savršeni, jedino sam umjesto zadanih 25 kilometara istrčao – 19. Ni manje, ni više. Gdje je bio problem? Policajac me na jednom križanju krivo usmjerio, a ja neiskusan i samozatajan, nisam ništa pitao nego se uputio putem koji mi je pokazan. No premda i ta trail avantura nije završila kako spada, ipak nisam bio previše razočaran. Zimu sam proveo u ludom treniranju, rušeći svoje rekorde u mjesečnoj kilometraži na treninzima i to se u Pakoštanima itekako osjetilo.

Ovce na usponu

Dakle, iza mene su bila dva traila, oba ne baš uspješna, ali ipak nisam odustao. Razmišljao sam kako bih mogao tu i tamo prijaviti neku lakšu trail utrku, ako ništa drugo onda će mi to biti super trening snage za neki od nadolazećih polumaratona. Stoga sam odlučio do kraja godine istrčati još tri traila, pomno odabrana prema organizatoru, vremenu održavanja i težini staze. Kako se već neko vrijeme novinarski bavim trčanjem, tako sam i upoznao prilično velik broj organizatora i znao sam tko kako radi i kakve utrke priprema. Tako sam zamislio da otrčim jedan trail iz serije Trail i treking lige koju organizira Šimun Cimerman, druga utrka je trebala biti Risnjak Trail o kojem sam čuo toliko dobroga da ga jednostavno nisam htio propustiti i treći trial trebao sam trčati na jesen, vjerojatno na Žumberku.

E sad, iako sam dobro krenuo sa zamišljenim, i odradio Cimermanov B2Trail na Krku (kakva staza, kakva povijest, kakvih 2 kilometra muke na zadnjem usponu, činilo mi se da mi se i ovce smiju na tom ludom i za mene tehnički opakom usponu), tako me poziv Elvira Sulića da mu na Hahliće Trail pošaljem nekog novinara da napravi reportažu posve izbacio iz takta. Nemojte me krivo shvatiti, Elvir je super, njegov tim za utrke je možda i najbolji u državi, obožavam i njegove avanture i avanture njegove bolje polovice Darije Bostjančić, no u tom trenutku bilo je premalo vremena za organizaciju njegove ideje. A opet, šteta je propustiti priliku. I tako sam ja krenuo prema Grobničkim Alpama, u avanturu radi koje i pišem ovaj tekst.

Dakle, na putu od Zagreba do Grobnika nisam mogao odabrati boljeg suputnika od Dragana Jankovića. Ako netko nešto zna o tom ludom trčanju cestama, planinama, gore, dolje, lijevo, desno, onda je to on. Na putu od 2 sata dobio sam super savjete i bio sam uvjeren da sam spreman za sve što me čeka. Iza mene su bila dva odrađena traila i puno, puno treninga. Što može krenuti po zlu? Mda…

Prvi kiks bio je jer sam vjerovao Elviru kako Hahlići Trail nisu ništa posebno. Da, u odnosu na uspon na Mont Blanc sigurno i nisu. Drugi kiks bio je start bez zagrijavanja. U jednom trenutku kava u kafiću 7,5 metara od startne linije mi se učinila boljim odabirom, no nisam uračunao komponentu laprdanja s ljudima koje nisam vidio 100 godina, pa sam jednostavno zaboravio na start. Uskočio sam među ljude u zadnji čas i patio se naredna 2, 3 kilometra dok tijelo nije došlo na radnu temperaturu. Nisam siguran, ali mislim da su ljudi oko mene čuli i kako mi zglobovi krckaju. Ne znam, čudno su me gledali.

Kiša, led, vjetar, sunce…

No dobro, ta prva muka je prošla, krenuo je prvi uspon, nema problema. Držim se grupe, laganim korakom nižem metar za metom, kad eto kiše. Opet, ništa čudno, još na autoputu vidio sam crne oblake iznad Grobnika i bio svjestan mogućnosti kiše. No kako smo se mi uspinjali tako je kiša odjednom postala led, a vjetar je stao šibati kao da nas želi otpuhati s ruba planine. Opet odjednom, sve je stalo. Ni leda, ni kiše, ni vjetra. Štoviše, granulo je Sunce i počelo sušiti posve natopljenu odjeću na meni. Nažalost, trajalo je to tek 10-tak minuta. Navukli su se novi oblaci, stigla je i magla, pa ponovno led, vjetar, negdje ne baš tako daleko grunula je i jedna munja. Kaos, a preda mnom tek dovršetak prvog od tri uspona. Cijela ta priča oko lijepog-ružnog vremena izmijenila se još jednom u narednih pola sata, a moje disanje postajalo je sve teže.

Ipak, nekako sam se domogao trećeg vrha i premda već napola mrtav umoran razveselio nizbrdici. Konačno trčanje, pomislih. No kiša i trkači ispred mene posve su uništili stazu, bila je skliska, blatna i izrovana, a kad su stigle nizbrdice s opakim nagibom, katkad sam minutu, dvije stajao i dumao kako se uopće spustiti.

Kako bilo, četverosatno ubijanje završio sam bez pada, no bio sam umoran k’o pas. Janković nije baš blagonaklono gledao na moj rezultat, no bio sam toliko iscrpljen da ga, iskreno, nisam baš ni slušao kako treba. Pa ipak, držao sam se klasičnog trkačkog pravila, psuj na stazi, pitaj kad je iduća utrka kad prođeš ciljem, i odlučio otrčati sve četiri utrke Kvarner Trailsa. Od onih sam rekreativaca koje na utrku privuku medalje, a Elvir je osmislio četiri super medalje za svoje četiri utrke i nekako spontano krenula je priča o Pokemonima – skupi ih sve.

Nova dva izazova

Idući izazov bio je Rijeka Trail. Iskreno, da su svi trailovi kao taj, ne bih više nikad ni pomislio na cestovnu utrku. Start na bajkovitom Trsatu, staza valovita, ali tehnički zaista nezahtjevna, singletrackovi sigurni i uređeni, bio je baš gušt trčati tu utrku. Na žalost, čini se da je 2019. održan zadnji Rijeka Trail, a tim više sam oduševljen što sam sudjelovao. Ako sam dobro shvatio, neki mostovi više neće biti tamo gdje su dosad bili i održavanje utrke više neće biti moguće iz sigurnosnih razloga. Razumljivo ako znamo da je i ovogodišnja utrka prolongirana za dva tjedna u odnosu na originalni termin jer se radi ogromne količine padalina podigla neka lokalna rijeka i poplavila stazu kojom se trči.

Druga od četiri medalje bila je već obješena na istaknutom mjestu u dnevnom boravku. Slijedio je Risnjak Trail na koji sam u svakom slučaju želio ići. Spojio sam ugodno s korisnim i na utrku krenuo dan ranije, u Delnicama posjetio dragog prijatelja iz nekih davnih dana rada u nekim drugim redakcijama, a u subotu startao treću utrku iz serije. Dakle, početničkim rječnikom rečeno, to je utrka koju bi svaki rekreativac morao istrčati. Nije važna duljina staze, još manje je važno istrčano vrijeme, važno je da nije lako, ali je priroda takva da izgubiš dah radi njezine ljepote, a ne (samo) radi teškog uspona. Trči se najvećim dijelom po šumi, nema vrućine premda je sredina ljeta, a podloga je mekana. Treću medalju imao sam u džepu čak i brže nego sam se nadao. Negdje na sredini staze, kad je prošao prvi veliki uspon, uhvatio sam neki dobar ritam i samo tabanao. Misli su otišle tko zna gdje i začas sam se našao pred 300 metara asfaltirane završnice.

700 stepenica za sigurnu smrt

Posljednja utrka bila je Učka Trail. Start iz Mošćeničke Drage, malog obalnog turističkog bisera u kojem možete stvarno popiti super kavu, a i hrana u lokalnim restoranima je izgledala i mirisala primamljivo. Baš čovjek ogladni od tih mirisa. No vratimo se na utrku. Kako sam započeo na Grobiku, gotovo identično sam završio u Mošćeničkoj Dragi. Razlika je bila u tome da ne samo da se nisam zagrijao kako treba, nego sam stigao u zadnji čas i startao iz prvog reda. Halo! Prvi red! Oko mene nabrijani Slovenci, toliko brzi da sam nakon označenog starta već u prvom koraku zaostajao par metara. Ludo pa živi!

Koji je najvažniji detalj Učka Traila? Stepenice! Dovraga i s njima, ali nakon 500-tinjak metara od starta kreću stepenice, njih mali milijun različitih veličina. Kasnije sam saznao da ih je nešto malo više od 700, no veći problem od količine je nemogućnost hvatanja ritma. Jednostavno, siguran sam da ne postoje dvije iste visine, širine i dubine. Kako je taj dio staze blizu starta, tako je i gužva bila velika. Oni najbrži već su bili daleko, no mi ostali smo tabanali jednu po jednu stepenicu, puhali poput lokomotive i čekali neki mali zastoj da bi došli do zraka. Srećom, bilo je dosta onih koji su tražili mini odmor pa jednostavno stali kao ukopani, zaustavljajući pritom masu iza sebe.

Kad se prođe ta stepeničasta muka staza je uglavnom OK. Nije baš tehnički potpuno nezahtjevna, no daleko je od one na kojoj sam uživao na Rijeka Trailu. Pa ipak, na Učka Trailu mi se dogodilo nešto o čemu nikad nisam ozbiljno razmišljao. Na početku dugačkog spuštanja mini serpentinama kroz šumu uhvatio sam se kako pratim ritam trčanja čovjeka ispred sebe, a on se svako malo osvrtao, kao da provjerava stižem li ga. Da stvar bude još luđa, i ja sam nešto slično radio s trkačem iza sebe. Shvatio sam da se već kilometar, dva ganjamo po šumi, kao da imamo svoju mini utrku. Nije to još dugo trajalo, no bio je gušt. Stigao je jedan nadmorskom visinom mali uspon, no bio je dug parsto metara i tu su dečki posustali. Prilično samozadovoljno sam u sebi ustvrdio kako se isplatilo treniranje po Maksimiru i jednostavno sam dečke ostavio iza sebe.

Do cilja je još trebalo istrčati štogod šumskih stazica i dugu, zavojitu asfaltiranu cestu koja vodi do središta grada. Zgodan je to detalj utrke, jer toliko asfalta nije bilo na sve tri prethodne utrke zajedno. Ulazak u cilj bio je pravo malo zadovoljstvo, ne samo radi završene utrke i sasvim solidnog vremena, nego i zato što je skupljen i zadnji Pokemon.

Idemo ispočetka

Što reći na kraju, kako ocijeniti i procijeniti spomenute četiri utrke Kvarner Trailsa? Organizacijski gledano, sve je štimalo savršeno. Oznake na stazi su tako česte da ih je bez problema pratila i muška plavuša poput mene. Volonteri su vrh, uvijek nasmiješeni, spremni za savjet, pitanja i kuknjavu trkača. Na startu i cilju umjesto Severine i sličnih zavijala trešti Rock’N’Roll, voće i voda su ohlađeni, hrana spremna. Elvir, Darija, svi ostali, u pravilu nasmješeni. Podigne takav pozitivan duh čovjeka, nekako je lakše nakon svih uspona i padova, kiša, sunca i vjetrova.

Kad bolje razmislim, ne mogu pronaći niti jednu zamjerku na organizaciju bilo koje utrke. Kvarner Trailsi su zaista utrke koje valja od srca preporučiti ljubiteljima trčanja. S obzirom na to da je, barem zasad, s organizacijske karte nestao Rijeka Trail, za pretpostaviti je da će ga jednako uspješno zamijeniti Malinska Trail. To jednostavno ne može biti loša staza.

Ako se pitate bih li sve to ponovio, opet prolazio lude promjene vremena na Grobniku, uspinjao se mrskim milijunom stepenica iznad Mošćeničke Drage, patio se na usponima Risnjaka i Učke, odgovor je savršeno jasan – DA! Toliko je jasan da već čekam otvaranje prijava za narednu godinu. A onda od proljeća krećem u lov na nova četiri Pokemona. Eto, toliko su Kvarner Trailsi dobri!

grey logo bijeli
  • MARKETING
  • IMPRESUM
  • UVJETI KORIŠTENJA
  • O NAMA
  • KONTAKT