Kategorije
Zdravlje

Znaš li svoj broj? Trkači Zagreb Advent Runa ove godine u lovu na ‘tihog ubojicu’

Ovogodišnje izdanje najpopularnije zagrebačke kostimirane utrke Zagreb Advent Run ima posebnu misiju: podići svijest o zdravlju i važnosti ranog otkrivanja kardiovaskularnih bolesti. Utrka, koja će se održati 8. prosinca s početkom u 12 sati ispred hotela Hilton Garden Inn, Radnička cesta 21, ove se godine organizira u partnerstvu s hrvatskom nacionalnom kampanjom Znaš li svoj broj?, koja je dio javnozdravstvene akcije Lov na tihog ubojicu.

Budi dio Zagreb Advent Runa i saznaj svoj broj

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kardiovaskularne bolesti su vodeći uzrok smrtnosti u zemlji, a više od 60 posto populacije suočava se s dislipidemijama, stanjima koja često ostaju neprepoznata i podcijenjena, a odnose se na poremećaje masnoće u krvi. Zabrinjavajuća je i činjenica da je samo u 2023. godini, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od ove bolesti umrlo 19.937 osoba, što čini 38.8 posto ukupnog broja umrlih.

Važnost ranog otkrivanja ove bolesti prepoznato je diljem svijeta, a pokretač ove humanitarne akcije u Republici Hrvatskoj je Ivan Pećin, specijalist interne medicine sa subspecijalizacijom iz endokrinologije i dijabetologije. Kampanja je usmjerena na edukaciju i poticanje građana da redovito provjeravaju svoj kolesterol i krvni tlak – dva ključna čimbenika koja igraju presudnu ulogu u očuvanju zdravlja. Akcija Lov na tihog ubojicu osim akcije Znaš li svoj broj? uključuje i akciju 70/26 koja za cilj ima bolju kontrolu bolesnika s povišenim tlakom.

Svojim sudjelovanjem svaki trkač ima priliku spasiti barem jedan život

I ove godine brojni ambasadori, među kojima su Maja Drobnjaković, Mario Valentić, Marko Kos, Đurđica Orepić, Iva Kumrić, Petra Kuljiš, Stefany Žužić, Drago Pezić i brojni drugi, s ponosom podržavaju utrku. Svojim radom, postignućima i hrabrošću nadahnjuju zajednicu, čineći i Zagreb Advent Run nezaboravnim. Pridruži se i ti ovoj jedinstvenoj priči i prijavi se na utrku. Svaki trkač ima mogućnost odabira između dvije duljine utrke – 5 ili 10 kilometara te priliku za spašavanje barem jednog života. Nakon utrke sudionike i njihovu podršku čeka tradicionalni After Run Party.

Ne zaboravite, trčanje kroz blagdanski ukrašen Zagreb donosi više od sportskog izazova – pruža priliku za sudjelovanje u plemenitoj misiji koja može spasiti živote.

Kategorije
Kolumna

Kontinuitetom do uspjeha (i kad je najteže)

Ima onih dana kada vam se ništa ne da. Kada se jednostavno ustajanje iz kreveta čini kao uspjeh, a svi dnevni zadaci kao nemoguća misija. Ima dana kada tijelo jednostavno ne funkcionira i kada nam je zadnje na pameti trening. No čak i u takvim danima možemo napraviti korak prema našem cilju.

Priznajem, zimski sam tip i kudikamo lakše podnosim hladnoću nego vrućinu. Za vrijeme pretoplih ljetnih dana moja motivacija za bilo kakav fizički rad u debelom je minusu. Najradije bih se zatvorio u klimu i čekao neke hladnije, meni sretnije dane no znam da mi tijelo traži kretanje i fizičku aktivnost. Preko neke stvari navlačim tenisice na noge, puštam si najdraže motivirajuće pjesme ne bi li me one barem malo oraspoložile i krećem u ranojutarnju trkačku muku. Znojim se i teško dišem već na prvom kilometru, ali sad kad sam krenuo nema smisla stati i odustati. Dovršit ću svoju rutu pa makar mi to bilo zadnje, a na sat i tempo ne želim ni gledati.

Nakon teških, znojnih 10 kilometara ulazim direktno pod hladan tuš i pokušavam doći k sebi. Srce udara ritam kao da je na nekom rejv partiju, a više ne znam cijedi li se to s mene voda ili znoj. Jedino što znam je da sam istu rutu mjesec i pol ranije trčao s daleko većom lakoćom i podosta bržim tempom. ‘Što je sa mnom? Postajem sve gori! Ovo nema smisla!’ pomišljam u sebi dok ispijam drugu litru vode u dvije minute. U cijelom tom bunilu i unutarnjoj svađi mene i mog alter ega sjetim se mudrih riječi svog starog, ‘kontinuitet je bitan’.

Te je riječi ponavljao skoro od kada znam za sebe, a njihovo puno značenje dugo nisam u potpunosti shvaćao. Kao tinejdžer pune glave koji je cijelu srednju prošao uz kampanjsko učenje taj sam izraz smatrao kao još jedan trik roditelja da me maknu s kompjutera. Na faksu su mnoge stvari funkcionirale drugačije i jedan dio tih riječi počeo mi je dolaziti u glavu (pogotovo kada se spremaš izaći na komisijski rok iz jednog od težih ispita). Mnoge stvari ne mogu se naučiti i napraviti preko noći već je za njih potreban konstantni trud i napor, a to na kraju čak i ne garantira uspjeh (prokleti profesori). No tek suočen sa ‘stvarnim’ životom te su mi riječi u potpunosti sjele. Do cilja nema prečaca i kolikogod se nekada nemogućim i dalekim cilj činio, najsigurniji put do njega su sigurni i kontinuirani koraci.

Izlazim iz tuša, psujem sebi u bradu 573. put. Znam da je ovaj trening bio daleko od prikaza mojeg stvarnog stanja jer vremenski uvjeti odrade svoje no kroz sav taj znoj nazire se zadovoljan smiješak. Ustao sam se iz kreveta rano, protiv svoje volje, obukao tenisice i istrčao što sam mogao. Još jedan mali, kontinuirani korak koji se pridodaje većem zbroju na mom trenažnom putu. Cilj je i dalje daleko, ali sada je ipak za jedan korak bliži.

No, postoje dani pa čak i tjedni kada sve napravimo kako treba, ni iz čega nađemo volju za vježbanjem i odradimo trening. Kad ono, umjesto da postaje lakše, sve postaje teže. Opterećenja koja su se do neki dan činila laganima, danas su gotovo nemoguća, intenzitet koji nam je prije bio zagrijavanje sada nam je cijeli trening. I to je zapravo sasvim normalno. Tijelo ima svoj ritam i periode kada funkcionira sve bolje i jače dok se nekada čini kao da se krećemo unazad. U tim situacijama treba slušati svoje tijelo, promijeniti vrstu treninga, smanjiti opterećenje ili uzeti veći odmor. No bitno je ne odustati! Prirodno je da svakim danom želimo biti bolji, da svakim treningom želimo moći napraviti više i jače no ponekad je pogrešno uspoređivati se iz dana u dan.

Put do cilja i uspjeha nije linearan već na njemu postoje brojni sitni padovi, skokovi i stagnacije. Međutim, ono što je u tome trenutku najbitnije je odmaknuti se nekoliko koraka unazad i sagledati cijelu sliku. Usporediti gdje sam to sada, a gdje sam bio prije pola godine, godinu, pet godina. Tek tada vidimo zbroj svih tih sitnih, kontinuiranih koraka i što smo sve postigli. Uvijek će biti teških dana kada se svaki kilometar čini kao vječnost, a svako opterećenje sazdano od olova, no u tim trenutcima sjetite se mudrih riječi velikog čovjeka (koje me prate cijeli život), ‘kontinuitet je bitan’.

Kategorije
Kolumna Život

Savršena playlista za dobar trening

Više znanstvenih istraživanja dokazala su pozitivnu korelaciju između slušanja poticajne glazbe i boljih rezultata u dugotrajnim, aerobnim aktivnostima. Ispitanici koji su slušali glazbu s jačim ritmom istrčali su zadanu dionicu u kraćem vremenu i to s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Kako i zašto je to moguće?

Trenirati sam ili u paru? Brza, kratka dionica ili lagana dužina? Trčati s muzikom ili bez nje? Česta su to pitanja koja zamaraju trkače, a na njih ne postoji jedinstveni ispravan odgovor. Dok se jedni gube u laganim dužinama i razgovoru uz društvo drugih trkača, drugi prate nemilosrdan ritam unaprijed pomno određene playliste za postizanje osobnih rekorda.

Neeeeeeee!, vrištim u sebi sekundu nakon što je jedna slušalica odlučila okončati svoj život i prestati s jedinom funkcijom za koju je stvorena. Gubim ritam, motivacija pada, čujem svoje frustrirano disanje i psovke koje si pod bradu govorim. Tragedija se dogodila baš za vrijeme odlične pjesme uz koju mi je lagano pratiti ritam i održavati svoju trkačku zonu. Gadan je to problem svih nas koji svoje treninge volimo odrađivati uz nabrijavajuće i motivirajuće ritmove najdražih pjesama. Na našu sreću, takvi se problemi događaju uistinu rijetko, a brojne pozitivne strane slušanja glazbe tijekom treninga višestruko nadmašuju ovakve male neugodnosti.

Više znanstvenih istraživanja dokazala su pozitivnu korelaciju između slušanja poticajne glazbe i boljih rezultata u dugotrajnim, aerobnim aktivnostima. Ispitanici koji su slušali glazbu s jačim ritmom istrčali su zadanu dionicu u kraćem vremenu i to s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Kako i zašto je to moguće?

Motivacija

Glazba je dio našeg svakodnevnog života i često ju slušamo kada smo sretni, tužni, ljuti, nabrijani… Svima nam se barem jednom u životu dogodilo da čujemo svoju najdražu pjesmu negdje vani u prolazu i odmah poželimo plesati, skakati, pjevati… Motivacijski utjecaj glazbe je izniman. Prave pjesme mogu vas natjerati da u sekundi izletite iz kreveta spremni na osvajanje Everesta ili nama bliže, na jak trkački trening. Glazba je tu da pretvori „joj, ne da mi se, umoran sam“ razmišljanje u „ma daj, idemo otrčati tu peticu, mogu ja to“. Motivacijski utjecaj ne odnosi se samo na početak aktivnosti već vas glazba tjera dalje, brže, više i za vrijeme treninga. Ispred vas se nalazi posljednji kilometar naporne dužine i vaše su noge teške, umorne, spremne usporiti i gotovo odustati. No, upravo u tom trenutku čujete prve taktove nabrijavajuće pjesme koja vas svojim ritmom, tekstom i cijelim pozitivnim ozračjem ganja, tjera i gura do vašeg cilja. Kao meni osobno drage pjesme koje me uvijek potaknu na kretanje izdvojio bih Red Hot Chilli Peppers – Can’t Stop i Dua Lipa – Physical.

Podizanje raspoloženja

Čak i kada nam je najteže, glazba je tu das nas podigne i gura dalje. Slično kao i na motivaciju, glazba izrazito utječe na naše raspoloženje. Vesele, radosne i energične pjesme u kombinaciji s tjelesnom aktivnosti podižu razinu endorfina i adrenalina u organizmu. To kao posljedicu nosi bolje raspoloženje, veću izdržljivost i toleranciju na bol (umor). Određene pjesme pomažu nam maknuti misli s negativnih stvari u životu, poslovnog stresa i ostalih problema na pozitivnu i fokusiranu stranu koja nam je potrebna za dobar trening. Uz bolje raspoloženje, pozitivne misli i dobre ritmove vežu se i bolji rezultati, a za opuštajuće pjesme uz koje je nemoguće biti ne nasmiješen izdvojio bih izdvojio bih Rudimental – These Days i Ellie Goulding – Burn.

Održavanje ritma

Postoje dani kada teško održavate konstantan ritam, mučite se sa svojim uobičajenim tempom i ne osjećate se lagano kao inače. Upravo u tim trenutcima glazba uskače kao veliki pomoćnik. Istraživanja su pokazala kako je za trkače idealna glazba ona koja drži tempo 120 – 130 otkucaja u minuti što odgovara kadenci tj. ritmu koraka. Ljudska glava automatski usklađuje brzinu i tempo trčanja s glazbom koju slušamo što u prijevodu znači da ćete lakše i duže držati određeni tempo uz prave pjesme. Osim držanja tempa, glazba je tu da nas pogurne iznad vlastitih granica. Često za kraj treninga ili utrka imam izbor nabrijavajućih i brzih pjesama koje preuzimaju kontrolu nad mojim nogama. Energične i brze pjesme će iz vas izvući i posljednju rezervu snage koju niste ni znali da imate, a za to su savršene Pendulum Witchcraft ili Foo Fighters – All My Life.

Osjećaj umora

Glazba za vrijeme intenzivnog treninga pomaže da trkač duže ostane u zoni, izgubi se u svojim mislima i ne obraća toliku pozornost na iscrpljenost. Upravo je manji osjećaj umora jedna od najznačajnijih karakteristika trčanja s glazbom. Kada se izgubimo u playlisti dobrih pjesama, misli nam odlutaju na neka druga, sretna mjesta i uspomene koje vežemo uz te pjesme. Kada glava ne razmišlja konstantno o svakom koraku, tempu ili prevaljenoj udaljenosti, tijelo se opusti, racionalnije troši energiju i smanjeno doživljava umor. Pomno složena playlista pomaže vam da istrčite više, duže i to bržim tempom nego inače. Među pjesme koje mi pomažu da se izgubim u mislima i zaboravim na napor izdvojio bih Within Temptation – Faster i Rudimental – Right Here.

Novi set slušalica je spreman, playlista obnovljena, a ispred mene nalazi se opasna dionica od 15 kilometara nepreglednog terena, oštrih uspona, divljih životinja, aktivnih vulkana i nabujalih rijeka. Naravno, to mi trenutno ne predstavlja nikakav problem jer sam uz glazbu spreman na najveće izazove. Htio bih napisati još nekoliko zaključnih riječi no pozitivna i motivirajuća pjesma već je krenula, a s njom i moji lagani i sretni koraci u novu trkačku avanturu…

Kategorije
Zdravlje

5 odličnih razloga zašto od jeseni krenuti u Školu trčanja

Proljeće i jesen najbolja su godišnja doba da se trgnete i napravite nešto dobro za sebe. Kvragu i novogodišnje odluke, nabolje ideje provest ćete u djelo baš u mjesecima kad su temperature najugodnije, a iza ili ispred vas je vrijeme pokazivanja i dokazivanja.

Dakle, zimsko vrijeme se uobičajeno veže uz pojačanu i masniju prehranu, ne samo radi božićno-novogodišnjih raskošnih trpeza. Jednostavno rečeno, tijelo kao da nam traži neku vrstu zaštite od hladnoće i vanjske neugode. To je, naravno, samo privid, no odličan je motivator da u proljeće krenete s trčanjem. Uostalom, za stvaranje fit linije pred ljeto nema boljeg početka od prvih pretrčanih kilometara na laganom proljetnom suncu.

Jesen je pak nešto sasvim drugo. Iza vas su ljetne vrućine, tijelo je iscrpljeno visokim temperaturama i nerijetko preintenzivnim opuštanjem na plaži, a pred vama vrijeme jesenjeg i ranozimskog sivila. Trčanje baš tu pomaže, da se vratite u formu i da umjesto zimskog sna odaberete zdravu i motivirajuću rekreaciju.

Činjenica je da mnogi ljudi ad hoc odbacuju trčanje jer ga smatraju dosadnim i preteškim. No nije tako. Ni slučajno! Dajte trčanju i sebi priliku, mogli bi se iznenaditi kako će vam se život promijeniti na bolje. Krenite na stazu sami ili još bolje u nekoj školi trčanja, mi svakako preporučujemo OMEGA školu trčanja, odradite barem mjesec dana treninga i vidjet ćete zašto je toliko ljudi u Hrvatskoj posljednjih godina odabralo upravo trčanje kao svoj stil života.

Uostalom, evo pet glavnih razloga zašto je trčanje ‘in’ i zašto se zaista trebate iskušati na trkačkoj stazi.

1. Formiranje zdravih navika

Pod pretpostavkom da ste generalno zdravi, trčanje će pozitivno utjecati na vaš pristup životu. Ako ga prihvatite kao ideju zdravog življenja, trčanjem ćete stvoriti nove, zdravije navike, početi paziti na prehranu, unos vitamina, kilažu. I nećete biti prvi trkač koji je radi novootkrivenog gušta odbacio neke nezdrave navike. Pušenje kao nezdravu naviku broj 1, unos šećera i alkohola kao loše navike broj 2 i 3. Na kraju, tu je i uvijek dobrodošli boravak na svježem zraku.

2. Mršavljenje i formiranje linije

Nemojte očekivati da ćete nakon prva tri treninga smanjiti kilažu za 10 posto ili doseći formu kakvom se odlazi na Olimpijske igre. Ne, to je velika zabluda. Trčanjem ćete zaista smršaviti, ali tek nakon nekog vremena i povećanja kilometraže, a pomoći će i pažljiviji odabir hrane. S druge strane, vaš trud i ustrajnost bit će itekako nagrađeni vitkom linijom, čvrstom guzom i zdravijim tenom. Formula je iskušana i funkcionira savršeno.

3. Upoznavanje novih ljudi

Trčali sami ili u grupi, recimo Školi trčanja, prilika da upoznate nekoga sličnih životnih preferencija prilično je velika. Na stazi ćete susretati velik broj ljudi koji će vam isprva biti neznanci, no s vremenom ćete se mimoilazeći početi pozdravljati, viđati na utrkama… Neki od njih postat će vam pravi prijatelji, neke ćete upoznati i bolje nego ste isprva pomislili da je potrebno. Na kraju, tko zna, možda vam se i dogodi ljubav. Ne bi bili prvi s takvom epilogom!

4. Bit ćete sretniji!

Znanstvenici su nedvojbeno ustvrdili da trčanje izaziva proizvodnju endorfina, tzv. hormona sreće, u mozgu. Zato trkači nakon duljih treninga (i utrka) doživljavaju svojevrsnu euforiju koja ih potiče da nastave s treninzima bez obzira kako im je težak bio posljednji trening ili nastup na utrci. Dok to ne iskusite nemojte odustati od trčanja. Vjerujte, isplati se biti uporan. I ne zaboravite da taj dobar osjećaj i pozitivan stav itekako utječu i na vašu okolinu – obitelj, poslovne suradnike, prijatelje…

5. Bit ćete bolji u seksu

Ova tvrdnja vam se čini čudna? Razmislite još jednom. Trčanje podiže samopouzdanje i libido, daje vam osjećaj moći i snage, a sve to je potrebno da bi u krevetu bili bolji. Nemojte baš očekivati da ćete nakon samo pet treninga postati Bog(inja) seksa, ali prije nekoliko godina jedno britansko istraživanje u kojemu je sudjelovalo 2.000 ispitanika pokazalo je kako svaki deseti trkač vodi ljubav jednom dnevno, a tri posto njih tvrdilo je da uživaju u seksu dvaput na dan. E pa želimo vam da postanete dio tako dobre statistike.

Kategorije
Zdravlje

Trčite i budite (još) bolji u krevetu

Ako vam gubitak kilograma i dovođenje tijela u formu nisu dovoljna motivacija da počnete trčati, možda će vašu odluku da napokon uskočite u tenisice olakšati ako vam kažemo da ćete trčanjem poboljšati svoj seksualni život.

Istraživanja su, naime, potvrdila povezanost između neaktivnog života i nedostatka potencije u krevetu, a trčanje je izvrsna kardiovaskularna vježba, što znači da povećava vašu izdržljivost. Također, osjećat ćete se seksi jer ljudi koji redovno vježbaju i rade na sebi bolje se osjećaju u vlastitom tijelu i općenito su zdraviji. Poremećaj erekcije neprijatelj je muškaraca broj 1, a on je često uzrokovan problemima s cirkulacijom. Trčanje, međutim, vaše arterije održava zdravima i tako smanjuje vjerojatnost erektilne disfunkcije.

Naravno, trčanje vas neće pretvoriti u Boga seksa. Naprotiv, pretjerate li može imati sasvim suprotan učinak. Nepotrebnim forsiranjem, osim što si možete natovariti kakvu ozljedu, “ubijate” testosteron i suprotno očekivanjima samo ćete si smanjiti želju za seksom. Da bi imali zdraviji i bolji seksualni život držite vaše trčanje uravnoteženim, pogotovo ako ste dugo vremena bili neaktivni, što podrazumijeva odlazak na stazu tri do četiri puta tjedno u vremenskim intervalima od pola sata do 45 minuta.

Ako i dalje niste uvjereni, možda vam podaci još jednog istraživanja u SAD-u “otvore oči” – spolna moć trkača u dobi između 40 i 60 godina jednaka je onoj tjelesno neaktivnog dvadesetogodišnjaka! Prije nekoliko godina jedno britansko istraživanje u kojemu je sudjelovalo 2.000 ispitanika pokazalo je kako svaki deseti trkač vodi ljubav jednom dnevno, a tri posto njih tvrdilo je da uživaju u seksu dvaput na dan.

Kategorije
Život

Pokemoni i trčanje po brdima i planinama: Skupi ih sve!

Cestovni trkači i Trail, zvuči li vam čudno? Naravno da ne. Sve je veći broj cestovnjaka koji se odvažuju na odlazak u prirodu i trčanje kojekakvim singletrackovima po šumama i gorama. Niti s potpisnikom ovih redova nije ništa drugačije. Premda zaljubljen u cestovno trčanje s maksimalnim odmakom pri odlasku u Maksimir i treniranja njegovim šumskim stazama, prošle godine odvažio sam se na prvih 20 kilometara Traila organiziranog na brdu iznad Zagreba. Bez puno izmotavanja i dramatiziranja, ta utrka bila je nešto najgore što sam trčao u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri. Posljednjih pet kilometara do cilja bila je opaka uzbrdica, a psovke u mojoj glavi sa svakim metrom uspona bile su sve sočnije. Dakako, nisam krivio organizatore, nego sebe i svoju nepripremljenost.

Nakon te utrke razmišljao sam odustati od daljnjih trail avantura, no nekako sve u životu probam barem dvaput, pa sam ipak odlučio da ću i Trailu dati još jednu šansu. Ta druga prilika ukazala se već na proljeće ove godine, kad je moj dragi prijatelj – vjerojatno najbolji avanturist među novinarima i nesumnjivo najbolji novinar među avanturistima – preuzeo organizaciju Pakoštane Traila. Pomislih, zna čovjek što radi, usput ću se malo odmoriti od Zagreba i provesti vikend buljeći poput Jacka Sparrowa u morski horizont, to je idealna prilika za drugi i možda posljednji Trail u životu.

Kako je bilo? Odlično, super! Staza fenomenalna, organizacija vrhunska, volonteri savršeni, jedino sam umjesto zadanih 25 kilometara istrčao – 19. Ni manje, ni više. Gdje je bio problem? Policajac me na jednom križanju krivo usmjerio, a ja neiskusan i samozatajan, nisam ništa pitao nego se uputio putem koji mi je pokazan. No premda i ta trail avantura nije završila kako spada, ipak nisam bio previše razočaran. Zimu sam proveo u ludom treniranju, rušeći svoje rekorde u mjesečnoj kilometraži na treninzima i to se u Pakoštanima itekako osjetilo.

Ovce na usponu

Dakle, iza mene su bila dva traila, oba ne baš uspješna, ali ipak nisam odustao. Razmišljao sam kako bih mogao tu i tamo prijaviti neku lakšu trail utrku, ako ništa drugo onda će mi to biti super trening snage za neki od nadolazećih polumaratona. Stoga sam odlučio do kraja godine istrčati još tri traila, pomno odabrana prema organizatoru, vremenu održavanja i težini staze. Kako se već neko vrijeme novinarski bavim trčanjem, tako sam i upoznao prilično velik broj organizatora i znao sam tko kako radi i kakve utrke priprema. Tako sam zamislio da otrčim jedan trail iz serije Trail i treking lige koju organizira Šimun Cimerman, druga utrka je trebala biti Risnjak Trail o kojem sam čuo toliko dobroga da ga jednostavno nisam htio propustiti i treći trial trebao sam trčati na jesen, vjerojatno na Žumberku.

E sad, iako sam dobro krenuo sa zamišljenim, i odradio Cimermanov B2Trail na Krku (kakva staza, kakva povijest, kakvih 2 kilometra muke na zadnjem usponu, činilo mi se da mi se i ovce smiju na tom ludom i za mene tehnički opakom usponu), tako me poziv Elvira Sulića da mu na Hahliće Trail pošaljem nekog novinara da napravi reportažu posve izbacio iz takta. Nemojte me krivo shvatiti, Elvir je super, njegov tim za utrke je možda i najbolji u državi, obožavam i njegove avanture i avanture njegove bolje polovice Darije Bostjančić, no u tom trenutku bilo je premalo vremena za organizaciju njegove ideje. A opet, šteta je propustiti priliku. I tako sam ja krenuo prema Grobničkim Alpama, u avanturu radi koje i pišem ovaj tekst.

Dakle, na putu od Zagreba do Grobnika nisam mogao odabrati boljeg suputnika od Dragana Jankovića. Ako netko nešto zna o tom ludom trčanju cestama, planinama, gore, dolje, lijevo, desno, onda je to on. Na putu od 2 sata dobio sam super savjete i bio sam uvjeren da sam spreman za sve što me čeka. Iza mene su bila dva odrađena traila i puno, puno treninga. Što može krenuti po zlu? Mda…

Prvi kiks bio je jer sam vjerovao Elviru kako Hahlići Trail nisu ništa posebno. Da, u odnosu na uspon na Mont Blanc sigurno i nisu. Drugi kiks bio je start bez zagrijavanja. U jednom trenutku kava u kafiću 7,5 metara od startne linije mi se učinila boljim odabirom, no nisam uračunao komponentu laprdanja s ljudima koje nisam vidio 100 godina, pa sam jednostavno zaboravio na start. Uskočio sam među ljude u zadnji čas i patio se naredna 2, 3 kilometra dok tijelo nije došlo na radnu temperaturu. Nisam siguran, ali mislim da su ljudi oko mene čuli i kako mi zglobovi krckaju. Ne znam, čudno su me gledali.

Kiša, led, vjetar, sunce…

No dobro, ta prva muka je prošla, krenuo je prvi uspon, nema problema. Držim se grupe, laganim korakom nižem metar za metom, kad eto kiše. Opet, ništa čudno, još na autoputu vidio sam crne oblake iznad Grobnika i bio svjestan mogućnosti kiše. No kako smo se mi uspinjali tako je kiša odjednom postala led, a vjetar je stao šibati kao da nas želi otpuhati s ruba planine. Opet odjednom, sve je stalo. Ni leda, ni kiše, ni vjetra. Štoviše, granulo je Sunce i počelo sušiti posve natopljenu odjeću na meni. Nažalost, trajalo je to tek 10-tak minuta. Navukli su se novi oblaci, stigla je i magla, pa ponovno led, vjetar, negdje ne baš tako daleko grunula je i jedna munja. Kaos, a preda mnom tek dovršetak prvog od tri uspona. Cijela ta priča oko lijepog-ružnog vremena izmijenila se još jednom u narednih pola sata, a moje disanje postajalo je sve teže.

Ipak, nekako sam se domogao trećeg vrha i premda već napola mrtav umoran razveselio nizbrdici. Konačno trčanje, pomislih. No kiša i trkači ispred mene posve su uništili stazu, bila je skliska, blatna i izrovana, a kad su stigle nizbrdice s opakim nagibom, katkad sam minutu, dvije stajao i dumao kako se uopće spustiti.

Kako bilo, četverosatno ubijanje završio sam bez pada, no bio sam umoran k’o pas. Janković nije baš blagonaklono gledao na moj rezultat, no bio sam toliko iscrpljen da ga, iskreno, nisam baš ni slušao kako treba. Pa ipak, držao sam se klasičnog trkačkog pravila, psuj na stazi, pitaj kad je iduća utrka kad prođeš ciljem, i odlučio otrčati sve četiri utrke Kvarner Trailsa. Od onih sam rekreativaca koje na utrku privuku medalje, a Elvir je osmislio četiri super medalje za svoje četiri utrke i nekako spontano krenula je priča o Pokemonima – skupi ih sve.

Nova dva izazova

Idući izazov bio je Rijeka Trail. Iskreno, da su svi trailovi kao taj, ne bih više nikad ni pomislio na cestovnu utrku. Start na bajkovitom Trsatu, staza valovita, ali tehnički zaista nezahtjevna, singletrackovi sigurni i uređeni, bio je baš gušt trčati tu utrku. Na žalost, čini se da je 2019. održan zadnji Rijeka Trail, a tim više sam oduševljen što sam sudjelovao. Ako sam dobro shvatio, neki mostovi više neće biti tamo gdje su dosad bili i održavanje utrke više neće biti moguće iz sigurnosnih razloga. Razumljivo ako znamo da je i ovogodišnja utrka prolongirana za dva tjedna u odnosu na originalni termin jer se radi ogromne količine padalina podigla neka lokalna rijeka i poplavila stazu kojom se trči.

Druga od četiri medalje bila je već obješena na istaknutom mjestu u dnevnom boravku. Slijedio je Risnjak Trail na koji sam u svakom slučaju želio ići. Spojio sam ugodno s korisnim i na utrku krenuo dan ranije, u Delnicama posjetio dragog prijatelja iz nekih davnih dana rada u nekim drugim redakcijama, a u subotu startao treću utrku iz serije. Dakle, početničkim rječnikom rečeno, to je utrka koju bi svaki rekreativac morao istrčati. Nije važna duljina staze, još manje je važno istrčano vrijeme, važno je da nije lako, ali je priroda takva da izgubiš dah radi njezine ljepote, a ne (samo) radi teškog uspona. Trči se najvećim dijelom po šumi, nema vrućine premda je sredina ljeta, a podloga je mekana. Treću medalju imao sam u džepu čak i brže nego sam se nadao. Negdje na sredini staze, kad je prošao prvi veliki uspon, uhvatio sam neki dobar ritam i samo tabanao. Misli su otišle tko zna gdje i začas sam se našao pred 300 metara asfaltirane završnice.

700 stepenica za sigurnu smrt

Posljednja utrka bila je Učka Trail. Start iz Mošćeničke Drage, malog obalnog turističkog bisera u kojem možete stvarno popiti super kavu, a i hrana u lokalnim restoranima je izgledala i mirisala primamljivo. Baš čovjek ogladni od tih mirisa. No vratimo se na utrku. Kako sam započeo na Grobiku, gotovo identično sam završio u Mošćeničkoj Dragi. Razlika je bila u tome da ne samo da se nisam zagrijao kako treba, nego sam stigao u zadnji čas i startao iz prvog reda. Halo! Prvi red! Oko mene nabrijani Slovenci, toliko brzi da sam nakon označenog starta već u prvom koraku zaostajao par metara. Ludo pa živi!

Koji je najvažniji detalj Učka Traila? Stepenice! Dovraga i s njima, ali nakon 500-tinjak metara od starta kreću stepenice, njih mali milijun različitih veličina. Kasnije sam saznao da ih je nešto malo više od 700, no veći problem od količine je nemogućnost hvatanja ritma. Jednostavno, siguran sam da ne postoje dvije iste visine, širine i dubine. Kako je taj dio staze blizu starta, tako je i gužva bila velika. Oni najbrži već su bili daleko, no mi ostali smo tabanali jednu po jednu stepenicu, puhali poput lokomotive i čekali neki mali zastoj da bi došli do zraka. Srećom, bilo je dosta onih koji su tražili mini odmor pa jednostavno stali kao ukopani, zaustavljajući pritom masu iza sebe.

Kad se prođe ta stepeničasta muka staza je uglavnom OK. Nije baš tehnički potpuno nezahtjevna, no daleko je od one na kojoj sam uživao na Rijeka Trailu. Pa ipak, na Učka Trailu mi se dogodilo nešto o čemu nikad nisam ozbiljno razmišljao. Na početku dugačkog spuštanja mini serpentinama kroz šumu uhvatio sam se kako pratim ritam trčanja čovjeka ispred sebe, a on se svako malo osvrtao, kao da provjerava stižem li ga. Da stvar bude još luđa, i ja sam nešto slično radio s trkačem iza sebe. Shvatio sam da se već kilometar, dva ganjamo po šumi, kao da imamo svoju mini utrku. Nije to još dugo trajalo, no bio je gušt. Stigao je jedan nadmorskom visinom mali uspon, no bio je dug parsto metara i tu su dečki posustali. Prilično samozadovoljno sam u sebi ustvrdio kako se isplatilo treniranje po Maksimiru i jednostavno sam dečke ostavio iza sebe.

Do cilja je još trebalo istrčati štogod šumskih stazica i dugu, zavojitu asfaltiranu cestu koja vodi do središta grada. Zgodan je to detalj utrke, jer toliko asfalta nije bilo na sve tri prethodne utrke zajedno. Ulazak u cilj bio je pravo malo zadovoljstvo, ne samo radi završene utrke i sasvim solidnog vremena, nego i zato što je skupljen i zadnji Pokemon.

Idemo ispočetka

Što reći na kraju, kako ocijeniti i procijeniti spomenute četiri utrke Kvarner Trailsa? Organizacijski gledano, sve je štimalo savršeno. Oznake na stazi su tako česte da ih je bez problema pratila i muška plavuša poput mene. Volonteri su vrh, uvijek nasmiješeni, spremni za savjet, pitanja i kuknjavu trkača. Na startu i cilju umjesto Severine i sličnih zavijala trešti Rock’N’Roll, voće i voda su ohlađeni, hrana spremna. Elvir, Darija, svi ostali, u pravilu nasmješeni. Podigne takav pozitivan duh čovjeka, nekako je lakše nakon svih uspona i padova, kiša, sunca i vjetrova.

Kad bolje razmislim, ne mogu pronaći niti jednu zamjerku na organizaciju bilo koje utrke. Kvarner Trailsi su zaista utrke koje valja od srca preporučiti ljubiteljima trčanja. S obzirom na to da je, barem zasad, s organizacijske karte nestao Rijeka Trail, za pretpostaviti je da će ga jednako uspješno zamijeniti Malinska Trail. To jednostavno ne može biti loša staza.

Ako se pitate bih li sve to ponovio, opet prolazio lude promjene vremena na Grobniku, uspinjao se mrskim milijunom stepenica iznad Mošćeničke Drage, patio se na usponima Risnjaka i Učke, odgovor je savršeno jasan – DA! Toliko je jasan da već čekam otvaranje prijava za narednu godinu. A onda od proljeća krećem u lov na nova četiri Pokemona. Eto, toliko su Kvarner Trailsi dobri!