Vjerujem kako smo se svi ovoga ljeta pošteno skuhali. Bilo u gradu ili na moru, sunce je bilo nemilosrdno. Inače ne podnosim pretjerano vrućine tako da mi je ovo ljeto volja za treningom i kretanjem bila u minusu. Znam da, valja se nekada i odmoriti, dopustiti tijelu da predahne i uživati u godišnjem no hoćete li vi popričati s mojim nogama koje nakon tri dana mirovanja i gledanja Olimpijskih igara žele isprobati sve viđene aktivnosti? Nema veze, naučio sam se već na svoju čudnu prirodu, a valjalo bi se maknuti iz klime i udahnuti zrak. Vrijeme je za maknuti se s plaže ili iz grada i zaputiti se u brda.
Opet ta neka brda? Pa zar se stvarno opet nekamo penjemo? Naravno! Sljeme me dugo nije vidjelo, a navodno na vrhu puše lagani vjetrić. Glasio je moj unutarnji dijalog ljetnog ljenjivca i avanturističkog „uvijek u pokretu“ duha koji je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon pobijedio. Vrućina ga je zadnjih nekoliko dana ubijala, a ljetni ljenjivac uživao je u apsolutnom dosađivanju i pobjedi nad najvećim neprijateljem: motivacijom. Da, čak i najentuzijastičniji i najmotiviraniji treneri znaju imati problema s motivacijom. Gunđam u sebi i na glas kako je vani odvratno za bilo kakvu vrstu treninga i kako je knjiga koju čitam upravo postala napeta dok istovremenom oblačim tenisice i spremam 64 litre vode u ruksak (i još 5 boca s ledom). Otvaram vrata i dalje negodujući odlazim u brdo.
Ideja nije da svaki put na trening idemo sa smiješkom na licu. Mnogo puta neće nam se dati, radije bi popili čašu vina i pogledali epizodu opuštajuće serije no i dalje se uspijevamo natjerati jer znamo fizičku i psihičku nagradu zbog kojih se muka isplati. Kako sam u jednom tekstu pisao, kontinuitet je ključ, a danas ću tome nadodati i raznovrsnost. Po programu mislio sam odraditi eksplozivni trening za noge koji uključuje brojne skokove i sprinteve. Vrijeme i gravitacija bili su taj dan protiv mene, a ljenjivac već danima pokušava zapaliti spomenuti program. Hrabrom odlukom odlučio sam ignorirati napisano i odraditi nešto, bilo što samo da se pokrenem i maknem, a brdo je rješenje.
Hladovina pruža koliko toliku zaštitu od sunca dok svaki prijeđeni vertikalni metar donosi mrvicu svježiji zrak. Misli lutaju lijevo i desno dok noge laganim, ali sigurnim korakom gaze samo naprijed. Ne zanima me ni tempo ni tko me prestiže ni koga prestižem ni onaj medo što me gleda iza žbunja. Sam u svojim mislima, u pokretu, u zraku, u šumi….glava je sretna što je okružena bojama i mirisima, tijelo se istovremeno napreže i opušta. Ne mora svaki trening biti muka i pomicanje vlastitih granica već je napredak skriven u kombinaciji jakih, ciljem usmjerenih treninga i komplementarnih aktivnosti koje dopuštaju tijelu i glavi drugačiji pokret i priliku za bijeg od rutine. Ta rutina nije samo trening već odlazak na posao, šetnja po kvartu, kupovina namirnica ili odlazak u teretanu uvijek istim putem. Raznovrsne komplementarne aktivnosti održavaju tijelo aktivnim, a pritom donose prijeko potrebnu dinamiku u naše kretanje.
Uf ‘hajdemo za promjenu ovim putem, govorim sam sebi jer mi uobičajena ruta danas posebice ide na živce. Umjesto toga put me bespotrebno vodi okolo naokolo, ali sama činjenica da sam na novom (dužem, manje efikasnom) putu čini me sretnim. Uživam u pogledima koje nisam vidio godinama, uživam što mi cilj nije vrh, uživam jer sam tu, jer se krećem i jer sam uspio pobijediti i ušutkati onog dosadnog ljenjivca. Nakon još malo lutanja dolazim na vrh gdje me hladi povjetarac, a na licu je neizbrisivi osmijeh. Ne zato što sam se popeo na vrh, pobogu bio sam na njemu bezbroj puta, već zato što sam tu danas. Da sam ostao doma ne bi mi ništa falilo, hladio bih se pod klimom i odmarao bi još jedan ljetni dan (možda bi me malo prala grižnja savjesti) no izostao bi ovaj osjećaj. Osjećaj pobjede i postignuća. Ako sam ovo napravio danas, onda to mogu i svaki dan kad zaželim. Misli su to ne samo u mojoj glavi nego i kod vas svaki puta kada napravite nešto usprkos manjku volje, želje i/ili motivacije. Bilo da se radi o treningu, poslu ili nečem desetom, princip je isti. Nekada je najbolje reći: ma kvragu i sve, odoh u brda!