Arhiva Nataša Mihaljčišin

Nataša Mihaljčišin ponovno oduševljava, ovoga puta malom serijom unikatne ležerne pletenine izvedene u suradnji s vanrednim pletiljama koje osim iznimnog tehničkog umijeća posjeduju veliku strast i ljubav prema eksperimentiranju u mediju pletiva. Svaki komad je oblikovan kao univerzum za sebe, a opet i s uzajamnom vizualnom poveznicom. Cijela ova lijepa priča ima i širi društveni kontekst.

Kako se nosimo s tjelesnim izgledom i njegovim promjenama tijekom različitih životnih ciklusa i etapa, kakvu ulogu taj proces ima u našem životu, predstavlja li nam sredstvo, cilj, frustraciju, užitak ili želju? Radi se o,vjerojatno, jednom od najzanimljivijih, ujedno i najneuhvatljivijih kulturološko antropoloških fenomena koje određuje iznimno široki registar osobnih i društvenih pitanja, pa i trauma. Najizravnija veza doživljaja ljepote i traume se odigrava, naravno, na teritoriju tijela, a ovisno o samopoštovanju, samosvijesti i zrelosti rezultira sa zdravim odnosom spram tjelesnog izgleda i osjećajem ljepote nevezanim za nametnute stereotipe, ili pak predstavlja kontinuiranu frustraciju što naše lice ili tijelo nije onakvo kakvo, iz različitih razloga, mislimo da bi trebalo biti?

Adolescentska etapa je u kontekstu takvih propitivanja i žiriranja vlastitih kapaciteta, vjerojatno najnemilosrdnija po mnogim aspektima- ne samo onma koji se tiču vanjske pojavnosti, no vanjska pojavnost vrišti znakovima koji govore o žestokim unutarnjim obračunima koji se, najčešće manifestiraju, otklonima od normativnih ponašanja. Tako je barem bilo do recentnog trenutka, kako ga popularno nazivamo dobom alpha generacije. Izloženi od rođenja utjecajima društva umreženih iluzija koje se konstruira kroz viralno sveprisutne simulakrume idealnog životnog stila, novi klinci rastu u socijalnom okolišu koji opasno zanemaruje kritičko promišljanje i evaluaciju utjecaja manipulativnih marketinških strategija. Što znači da smo djeci oduzeli zdravi otklon od normativnog ponašanja, jer smo upravo normativnim gabaritima dopustili posvemašnju komodifikaciju i mutaciju do ruba kolektivne šizoidnosti.

Oduvijek smo kao djeca htjeli, barem simbolički, što prije uletjeti u svijet odraslih: curice su željele nositi majčin nakit, haljine i sandale s visokom petom, namazati usta ružem i slično, a dječaci se, isto tako što prije, obrijati i još kojekakve kerefeke. Odrasli su, na pomalo infantilan način, uvijek jako sretni kad im netko da kompliment kako izgledaju mlađe za svoje godine, no sad smo taj prostor između djetinjstva i odraslosti suzili na tako kratko vrijeme, s tendencijom iščezavanja.

Društvo vječne mladosti i fabricirane ljepote se tako ostvaruje svim mogućim sredstvima: od filtera na fotografijama s društvenih mreža do estetskih zahvata i skupih tretmana hormonima rasta. Pri tome je krhki oslonac u vanjskom izgledu upravo onaj o kojeg se, još uvijek, najčešće naslanjaju žene- svih uzrasta. Otkud takvo daljnje i uporno inzistiranje za glorificiranjem izgleda kao presudnog za osjećaj osobne vrijednosti!? Kako je moguće da u trećem ili četvrtom valu feminizma naše adolescentice koriste seven steps daily care routine ili pedesetosam koraka u konturiranju i nanošenju šminke na lice? Prema podacima s američkog tržišta, djeca u dobi od 9 do 15 godina su lani potrošili 4,7 milijardi dolara na kozmetičke proizvode i šminku.

Kompleksno je pitanje sprege utjecaja društvenih mreža, kroz koje se plasiraju proizvodi kojima se postiže nametnuti kanon ljepote i mladenačke potrebe za odbacivanjem autoriteta i roditeljske kontrole. Želja za povezivanjem i zbližavanjem s vršnjacima- tako normalna i neophodna za to doba se dobrim dijelom realizira i u unificiranom izgledu i stilu oblačenja i šminkanja, a bunt se, najčešće, usmjerava prema onima koji postavljaju granice- roditeljima. Nije lako imati samopoštovanje kao adolescent i vrlo je društveno neodgovorno rušiti ga, a upravo je zločin manipulirati njihovom osjetljivošću.

Psihologija samopoštovanje definira kao pozitivan ili negativan stav prema sebi. Mladi s visokim samopoštovanjem ne smatraju se nužno boljima, niti ljepšima od drugih. Oni poštuju sebe i smatraju se vrijednima, no spremni su uviđati svoje slabosti, raditi s njima, rasti i razvijati se. Osobe niskog samopoštovanja odbacuju se i nezadovoljne su sobom.

I kako sad reći adolescentici da joj nikakva šminka nije potrebna jer je lijepa upravo onakva kakva je. I kako je slobodna šminkati se i eksperimentirati ako to poželi i ako joj to čini radost ili je čini sigurnijom u društvu, ali neka ne zaboravi s vremena na vrijeme osluhnuti sebe i neka si često šapne da je skroz cool.

Kolekcija je posvećena djevojčicama koje danas hrabro koračaju intenzivnim i stresnim teritorijem odrastanja po kojem nemilice padaju reklamne bombe koje, okrutno i perfidno, žele uništiti njihovu autentičnost.

Umotane su u jesenje-zimska pletiva, mahom ručne izrade, od vune, pamuka i svile.

Foto Jelena Janković

Koliko god se moda činila, a zapravo dobrim dijelom i jest, instrument diktiranog odnosa prema identitetu i tijelu, ona, istovremeno, predstavlja i polje izbora u kojemu se taj isti odnos može reanimirati na sasvim subverzivan način. Što znači kako se baš u modnom okrilju najprovokativnije realizira odmak od ideološki konstruiranih identifikacija s represivno postavljenim društvenim ulogama i njima odgovarajućim stereotipima. Govorimo o teritoriju igre, poigravanja, eksperimenta i potrage za identitetima u kojima se zrcali naša unutarnja drama, naš unutarnji konflikt. Autor danas široko prihvaćene teorije o fluidnosti identiteta Z. Bauman je postavio tezu kako identitet nije, u nekom trenutku, postao problemom nego je identitet sam po sebi problem- oduvijek!

U potrazi za izgubljenom slobodom od kulturološki nametnutih identiteta moda koristi fetiš kao magijski medij u kojem tijelo može nesputano uživati u svom željenom izboru. Isto tako se može i identificirati se s njim, što znači osjetiti se ritualno oslobođenim. Ukoliko se moć fetiša uopće može dočarati relacijom dominacije nad nekim ili nečim, makar se radilo o prividu kontrole, onda se njegova važnost, svakako, potvrđuje u procesu tijekom kojeg se priča maskira u objekt.

O kakvoj se priči u kontekstu konstrukcije ženstvenosti radi izazov je, kojim se feminizam bavi zazivajući odbacivanje nametnutih stereotipa ženske pojavnosti u erotskim transakcijama. Mada smo se, svim silama, upinjali kritizirati kanone koji doprinose kontroli ženskog tijela, čini se kako smo, i u transhumanoj fazi, zadržali diktirani model fetišiziranog ženskog izgleda koji potvrđuje marksističku paradigmu fetišiziranosti robe.

Upravljamo li na taj način svojim željama i do koje mjere, pitanje je na koje fetiš daje ambivalentan odgovor. U želji i uzbuđenju istovremeno žive: i sloboda izbora i sputanost zbog opsesivne fiksacije na objekt želje, kao i frustracija u vezi s moralnom ispravnošću. U kontekstu potrage za identitetom, fetiš može poslužiti kao alat samospoznaje i samodovoljan spektakl. U tom smislu se, u ovoj modnoj priči o fetišu, žena postavlja u poziciju kreiranja sebe. Kreirajući sliku sebe kao neke druge u dijalogu sa zrcalom, ona razgovara sa svojom seksualnošću poigravajući se fetišiziranom esetikom u koju unosi svoju senzibilnost, stilizaciju i znatiželju.

Mirror stage kao mjesto susreta sa reprezentacijom – identitetom – tijelom, možda i ulogom? Upustimo li se u kreativnu igru sa slikama konstruiranim iz potisnute materije seksualnosti, zasigurno dozvoljavamo procesu pričanja priče da jednom transcendira objekt i oslobodi subjekt od nametnutog osjećaja srama i lažne moralnosti. Ako se sloboda ne ostvaruje kao trajno stanje, onda se njeno iskustvo doživljava u performativnom događaju potrage za njom.

Kolekcija je nastala strpljivim i dugotrajnim preplitanjem konaca i ideja, razgovorima i dogovorima s dragim suradnicama i suradnicima. Odjevni komadi su većim dijelom izvedeni tehnikom makramea, a kako se radi o puno tanjim nitima, od onih koje se uobičajeno koriste kod takve vrste ručnog rada, bila je potrebna iznimna vještina u njihovoj realizaciji. Ostvarena vizualna fragilnost podcrtava finoću i osjetljivost izvedbe uz pomake u dekonstrukciji forme. Uporabna fluidnost je postavljena kao paradigma istraživačkog načina nošenja i komunikacije svakog pojedinog komada odjeće.