Žanr sapunica i/ili telenovela glumački i producentski je nezahtjevan, no unatoč tome toliko isplativ da ga je slavni Time magazin svojedobno proglasio najbogatijim dijelom američkog TV programa. Zaista, što nas tako privlači sapunicama?
Sjećate li se Dinastije, Santa Barbare i Dallasa, kultnih serija iz 80-tih godina prošlog stoljeća radi kojih su cijele obitelji sjedile ispred TV ekrana i čekale što će novoga i zločestog napraviti Alexis, kako će se rasplesti ljubav Eden i Cruza ili tko će koga i kako (pa i s kime) prevariti u bogatoj teksaškoj obitelji Ewing? Bile su to serije čije su se nove epizode čekale s nestrpljenjem i prepričavale na kavama i u uredima narednog dana, ali i koje su nas uvele u nevjerojatan svijet televizijskih sapunica.
Ono što je starijoj generaciji bila Dinastija, mlađima su bili Marisol, Zabranjena ljubav ili neka od aktualnih turskih serija i sve one, premda sadržajno posve različite, imaju jedno zajedničko obilježje – nemaju baš nikakvu radnju ili maju neku radnju, ali ona nikad neće doživjeti kulminaciju i zaključak. To je osobitost filmskog žanra kojeg poznajemo kao TV sapunica. Zašto TV? Zato što postoje i radio sapunice, štoviše, od njih je sve i započelo.
Prva sapunica, prenošena na valovima radio stanice WGM u Chicagu, bila je Painted Dreams čija je prva epizoda emitirana 20. listopada 1930. godine. Ona pripada u podžanr tzv. dnevnih sapunica, radio emisija koje su emitirane tijekom dana, točnije tijekom trajanja uobičajenog radnog vremena između 9 i 17 sati. Te emisije dramskog karaktera slušale su američke kućanice i to im je u to vrijeme bila jedina moguća zabava dok spremaju kuću ili pripremaju ručak za supruga i djecu. S obzirom na to posve je logično da su glavni sponzori bili razni proizvođači deterdženata i općenito kućnih potrepština koje su svakodnevno koristile kućanice. Otud i naziv sapunica.
Koliko je to bio unosan posao svjedoči činjenica da su najveći proizvođači deterdženata vrlo brzo postali inicijatori i producenti novih serija (Colgate-Palmolive, Procter and Gamble). Od 1930. do 1937. u Americi je započelo emitiranje nekoliko desetaka sapunica, a neke su se održale u eteru i više od punog desetljeća. Primjerice, već spomenuta prva sapunica Painted Dreams zaključila je emitiranje posljednjom epizodom u srpnju 1943.
Izraz sapunica s vremenom je stekao loše značenje te se njime u pravilu označava na početku emitiranja zanimljiva-serija kojoj producenti i scenaristi bizarnim i neuvjerljivim zapletima pokušavaju povećati gledanost i produžiti trajanje. Upravo zato danas TV kuće radije koriste termin dramska serija i melodrama, a ne sapunica ili telenovela (poseban oblik sapunice razvijen u Latinskoj Americi), pokušavajući sakriti činjenicu da je riječ o seriji vrlo niskog kvalitativnog sadržaja.
Pad radio sapunica nije bio uvjetovan zasićenošću etera emisijama koje su iz epizode u epizodu prenosile sve nevjerojatnije zaplete koji sve češće nisu bili nikako po vezani s epizodama objavljenima par mjeseci ranije (otud danas šala da se u sapunicama pojavljuje osoba čija je majka sestra njegove kćeri, a ona je baka susjedovog sina za kojeg se udala prijateljičina mama; jednostavno je u jednom trenutku nemoguće povezati sadržaj epizode s već poznatim likom koji se u seriji pojavljuje dulje vrijeme), nego je tome kumovala sve bolja dostupnost TV prijamnika u SAD-u, a onda i u ostatku svijeta.
Kroničari televizijskog razvoja tvrde da je prva prava TV sapunica legendarni Gradić Peyton, no činjenica je da je i prije te serije postojalo dosta drama koje bi se mogle, pa i trebale zvati sapunicama. No Gradić Peyton je zapravo razotkrio svu raskoš mogućnosti povezivanja marketinga i popularne serije. Uvjetno rečeno, danas je takav slučaj sa Super Bowlom, finalnom utakmicom američkog nogometa u SAD-u, i reklamama na poluvremenu čije se emitiranje plaća u milijunima dolara. Kod Gradića Peytona važno je naglasiti da su se nove epizode emitirale dvaput tjedno, a od 1965. tri puta tjedno, nakon čega je počeo pad popularnosti. Jednostavno, ljudi nisu imali vremena tako često redovito pratiti seriju.
Gradić Peyton je trajao pet sezona i snimljeno je tek 514 epizoda, što je nevjerojatno malo u odnosu na 2.137 epizoda Santa Barbare u samo devet sezona ili – pazite sad – najdulje emitirane sapunice ikad, britanske Coronation Street čije je emitiranje započelo početkom prosinca 1960. godine, a traje i danas. Ukupno je snimljeno 10.113 epizoda! Ipak, najviše epizoda zabilježila je sapunica Guiding Light koja je startala kao radio drama, pa je prebačena na TV, a do ukidanja 2009. promijenila je nekoliko formata i produkcijskih kuća, da bi u konačnici završila s epizodom broj 18.262.
