J*** mi se, činim ono što volim

Hmm sjedim, gledam i razmišljam. Ispred mene je laptop s praznom stranicom, pored mene knjiga s naslovom J**** mi se, čini ono što voliš, dok me s poda gledaju tenisice za trčanje. Dilema (ma trilema) je tu, a rješenje još nije na vidiku. Urednik ovog časopisa već mi hoće počupati svu kosu (svoje skoro pa i nema) koliko odugovlačim s tekstom, a razlog mog odugovlačenja je sasvim jednostavan: ne znam što bih uopće napisao.

Odlučujem se za tenisice jer je ipak sunčan dan, a novi snijeg od prošlog tjedna taman se počeo topiti pa su obližnji šumski puteljci spremni za moje korake. Da, opet ja u svojim Alpama, brdima i šumama daleko od gradskih gužvi gunđam kako nemam vremena ili inspiracije. Vraga nemam, tema o kojima bih mogao pisati ima na bacanje. Svaki novi trening vodi me na zabačene, snijegom prekrivene puteljke gdje se još vide koraci šumskih stvorenja koja su tu tumarala noć prije. No tekstove o trčanju u prirodi već sam pisao. Motivacija? Ma i o tome sam pisao. J*** mi se, odoh trčat, možda budem pametniji nakon lagane desetke.

Ok, evo me nazad. Sunce je zašlo, šuma je i dalje na mjestu, a moje tenisice su blatnjave jer tko bi rekao, kada se snijeg otopi nastaje blato (nema veze, roditelji su rano shvatili kako ne mogu držati odjeću ili obuću čistom duže od 2 i pol dana). Otvaram praznu stranicu teksta no knjiga me i dalje gleda. Ha! Tu leži odgovor, tema, misao dana, životna filozofija… Čini ono što voliš. Oprostit ćete mi ako dijelove teksta i ideje crpim iz te knjige (koja je usput rečeno apsolutna preporuka) no njezina filozofija odnosi se i na trčanje/trening/sportsku aktivnost kao i na život općenito. Kako činiti ono što volimo ili voljeti ono što činimo ako je u pitanju sportska aktivnost? Pa krenimo redom.

Zašto su ribari ponosni na ulovljenu tunu

Čuj njega, lik ode trčat jer mu se trči i to voli, kakav čudak, fiktivne su misli nekog slučajnog prolaznika ili trkača početnika kojemu je svaki trening muka i patnja. Apsolutno razumijem takve misli jer osobno nikad se ne bih mogao natjerati da dugo plivam, ali trčanje s druge strane je stvar koju volim činiti. Tijelo u pokretu, prizori i scenografija koja se mijenja, usponi koje treba savladati i nakon njih nizbrdice kao nagrada, a cijelo to vrijeme glava mi je u nekom bezvremenu, transu, toku…

‘Najbolji trenuci naših života nisu pasivni, receptivni, opuštajući trenuci… oni se obično zbivaju kada se tijelo i um rastegnu do krajnjih granica u dobrovoljnom naporu da se izvrši nešto teško i vrijedno truda’. Ha vidi ti mudrih riječi! Zato sam se tako pobjedonosno osjećao kad sam napokon savladao onu prokleto strmu i dugu uzbrdicu bez da su mi trebale nove noge ili dišni aparat. Zato planinari slave kada dođu na vrh planine, zato su ribari ponosni na ulovljenu tunu, zato se i svi genijalno osjećamo kad prvi put istrčimo 5 kilometara. Ima nešto u tom trenutku ostvarenja i pobjede koji vas gura dalje, zar ne. Gotovo da počinjemo voljeti sav napor koji smo u taj pothvat uložili i rado ćemo se idući put još više potruditi kako bi doza dopamina bila još jača.

Osjećaj uspjeha strašan je motivacijski i pokretački faktor. Ostvarivanje ciljeva koji smo sami sebi zadali važan je u sportu jednako kao i u svakodnevnom životu. Svi mi imamo velike želje i ciljeve koji iz današnje perspektive djeluju skoro nedokučivo (želim imati vikendicu na planini i istrčati ultramaraton) no taj veliki cilj možemo podijeliti u etape, rastaviti ga u korake i brojne manje ciljeve koji nas vode našem snu. Jednako kao što mnogi trkači na polumaraton ne gledaju kao jednu utrku od 21,1 kilometar nego na jednu desetku, dvije petice i završni, rastrčavajući kilometar. Ne samo da su naši ciljevi tako lakše dokučivi nego nas ostvarivanje svakog od tih manjih ciljeva tjera i gura dalje s novom dozom dopamina.Tako ću danas istrčati tih prokletih 10 kilometara i bit će mi super, a bome bih mogao napisati koju stranicu teksta jer na kraju krajeva volim i jedno i drugo ma kolikogod manjka inspiracije trenutno imam.

Ne propustite životne uspjehe i iskustva

‘Ljudi uvijek krive okolnosti za ono što jesu. Ne vjerujem u okolnosti. Ljudi koji uspijevaju u ovome svijetu su ljudi koji ustaju i traže okolnosti koje žele, a ako ih ne uspiju pronaći, onda ih stvaraju’. Ovaj gotovo Rockyjevski citat nije ovdje kako bi vas natjerao da se pokrenete istog časa ili prebacivao osjećaj krivnje za preskočeni trening od neki dan. Ne. Citat je ovdje kako bi presložili svoje misli o okolnostima i mogućnostima. U Austriji sam zaglibio u snijegu podučavajući ludu umjetnost spuštanja niz snježne padine poznatu i kao skijanje. To je sport na otvorenom gdje su uvjeti češće izazovni nego idealni pa tako se susrećem sa stavovima uf hupseri su, ne želim po tome skijati ili oblačno je, slabo se vidi, ajmo preskočiti trening, na što ljudima odgovaram kako je to idealna prilika postati još bolji i svestraniji skijaš. Osobno obožavam hupsere jer su mi zabavni, a zabavni su mi jer sam naučio skijat na njima (bilo je muke, ali osjećaj kontrole i pobjede jednom kada sam ih savladao je bio veličanstven). Jednostavnom promjenom razmišljanja iz ‘ovo je naporno i teško, ne želim to’ u ‘ok, j**** mi se, idem to savladati’ pretvaramo okolnost koja je do sada bila protiv nas u priliku, a uz malo truda i napora može postati stvar koji volimo činiti.

Vratimo se s brdskih padina u vaše okruženje i okolnosti koje vas okružju. Gledate svoje prijatelje kako su bili sretni nakon utrke prošloga vikenda ili kako uživaju u tečaju plesa kojega su nedavno upisali. Vi to isto možete ostvariti no uvijek postoji ono ‘da, ali…’ koje nas koči, sputava i brani kojekakve životne uspjehe i iskustva. ‘Da, ali oni su cijeli život u sport, njima je to lagano.’ ‘Da, ali ja nemam ritma’. Ne tvrdim da će put biti lagan i da ćemo postići identičan uspjeh kao prijatelji iz priče (možda ćemo ih i nadmašiti hehe) no uz ‘j*** mi se, ja to mogu’ mantru, korak po korak i nogu pred nogu počinjemo ostvarivati manje ciljeve koji sa sobom nose osjećaj uspjeha i ponosa. Tako krećemo se prema velikom cilju, a istovremeno počinjemo voljeti sami proces učenja/treniranja. Uskoro su nam mali ciljevi gotovo bespotrebni jer trening sam sebi postaje smisao, cilj i stvar koju volimo. ‘Čovjek je istinski velik kada djeluje iz strasti’, a ja bih na strast dodao još i inat. Nema ništa ljepše kada pokažemo drugima, a još bitnije i sebi, da to možemo.

James Bond lista

Poslužit ću se još jednim trikom iz knjige (malo ću ga prilagoditi kontekstu) te ćemo zajedno doći do zanimljivih zaključaka i spoznaja. Uzmite komad papira (da, mora biti papir jer glava će zaboraviti, a zabilješka na mobitelu/laptopu nije toliko romantična) i na njemu napišite sportske aktivnosti koje volite raditi. Pišite sve što vam padne na pamet, bitno je da ste u tome uživali pa makar ste tu aktivnost probali samo jednom prije 20 godina u srednjoj školi. Jeste? Ok evo još koja minuta… primjećujete li nešto zanimljivo? Još bitnije, bavite li se i dalje aktivno time? Ako ne, zašto? Ne morate odgovoriti meni ili ikome drugome, ali odgovorite sebi i to iskreno.

A sada na taj isti papir napišite sportske aktivnosti koje nikada niste probali, a željeli biste. Može biti bilo što i broj je naravno neograničen (moj popis sadrži skakanje iz aviona, wingsuit flying, surfanje, tečaj salse…). Imao sam nedavno klijenta koji ima svoju James Bond listu aktivnosti koje želi ne samo naučiti već i dobiti licencu (Licence to Kill? Heh). Upravo je na putu postati ski instruktor, a već ima ronilačku licencu. Iduće na redu mu je snowboard, lov i na kraju želi postati pilot.

Vratimo se vama, sve je na papiru? Odlično! Sada vidite kako se vi i vaše tijelo želite kretati, savladati prepreke, naučiti nove vještine i na kraju, igrati se i uživati. Otkrili smo koje vas aktivnosti privlače, sami ste osjetili osjećaj sreće i radosti pišući određene riječi te se upravo tim aktivnostima trebate nastaviti ili početi baviti.

Ideja sporta, osjećaja uživanja, uspjeha i boljeg života kao i ideja ovog teksta je pronaći aktivnost koju volimo i prigrlimo ju u naš život. Istini za volju, nisam znao točnu završnu misao teksta kada sam ga počeo pisati. Rekao sam ‘J*** mi se, piši kako ti misli idu i doći ćemo do pametnog zaključka’. Sada buljim u natipkane stranice s osjećajem ponosa i uspjeha (uh kao da sam napisao cijelu knjigu, a ne običan članak), na kraju krajeva volim prenositi misli i ideje na papir (laptop pobogu i dovraga) na milost i nemilost vas čitatelja. Isto tako volim trčati i maltretirati sebe i druge s raznim treninzima, volim učiti ljude kako se najlakše strmopizditi niz snježne padine. Kako kaže jedna pametna knjiga: J*** mi se, činim ono što volim, a to možete i vi.