Kategorije
Zdravlje

Jeste li danas oprali ruke?

Na dan 15. listopada obilježava se Svjetski dan pranja ruku, dan posvećen podizanju svijesti o važnosti pravilnog pranja ruku. Izbijanje globalne pandemije COVID-19 sve nas je podsjetilo koliko je pravilno pranje ruku sapunom i vodom važno u sprečavanju širenja zaraznih bolesti. Pranje ruku doslovno može spasiti život i zato ga nikako ne smijemo doživljavati olako.

Mnogo je šokirao podatak objavljen početkom godine, koji kaže da istraživanja diljem svijeta pokazuju kako samo 34 posto ljudi pere ruke u tri situacije kada bi ih obavezno i bez iznimki trebali oprati: nakon korištenja WC-a, nakon mijenjanja pelena i drugih kontakata sa stolicom ili povraćenim sadržajem te prije svakog kontakta s hranom. Ove brojke možda su razumljive u siromašnim zemljama svijeta u kojima nemaju svi osiguran pristup tekućoj vodi i sapunu u svim uvjetima, no u civiliziranom svijetu ovako slabo pridržavanje higijenskog minimuma je teško shvatljivo.

Pravilan način pranja ruku vodom i sapunom važno je usvojiti od malih nogu, a mališane treba naučiti da temeljito peru ruke sapunom i vodom te da trajanje pranja ruku treba iznositi minimalno 30 sekundi. Samo ispiranje ruku pod mlazom vode bez korištenja sapuna nije dovoljno, jer upravo sapun uklanja masnoće i prljavštinu u kojima se i na vašim rukama skrivaju tisuće mikroorganizama i uzročnika raznih zaraznih bolesti, a izazivaju prijenos prehlade, gripe, raznih infekcija dišnih puteva uključujući i COVID-19, upale pluća, različitih crijevnih viroza, konjuktivitisa, hepatitisa A i još mnogih drugih.

Sve to mikroorganizme lako možete skupiti diranjem kvaka na vratima, primanjem za rukohvate, diranjem novčanica, u javnom prijevozu i na javnim mjestima poput trgovina, kafićima, liječničkim čekaonicama i u javnom prijevozu. Stoga je izrazito važno izbjegavati dodirivanje lica, očiju i usta kada se nalazimo vani, a kada dođete kod kuće prva stvar koju trebate napraviti jest pravilno oprati ruke. Evo nekoliko jednostavnih smjernica kako:

  1. Temeljito namočite ruke u toploj vodi
  2. Na mokre ruke nanesite dovoljno tekućeg sapuna da posve prekrije ruke
  3. Pažljivo nasapunajte i istrljate dve dijelove ruku, to znači ne samo dlanove nego i gornju površinu ruku, između prstiju, zapešća i područje ispod noktiju. Pranje ruku treba trajati minimalno 30 sekundi.
  4. Temeljito isperite ruke toplom vodom i osušite ih papirnatim ručnikom. I to je to!

Perite ruke, čuvajte sebe i svoje najbliže i na taj način doprinesite očuvanju svojeg zdravlja i zdravlja svih ljudi.

Kategorije
Intervju Život

Putopisac i long distance hiker Tomica Kristić od Hrvatske do Novog Zelanda

Je li sklonost avanturizmu i dalekim putovanjima u nepoznato nekim ljudima usađena u samu jezgru njegovog identiteta? Razgovarajući s putopiscem Tomicom Kristićem, koji je krajem 2015. godine krenuo autostopom iz Hrvatske do Novog Zelanda, lako je zaključiti da jest. Nakon dugogodišnjeg planiranja, donio je odluku, dao otkaz, u ruksak potrpao najnužnije stvari, pozdravio se s obitelji i prijateljima i krenuo na putovanje koje mu je promijenilo život. S 1500 eura u džepu, oslanjajući se pretežno na ljubaznost stranaca i na virtualnog pomagača – aplikaciju Couchsurfing, ostvario je ono o čemu mnogi sanjare, ali tek rijetki realiziraju.

Nevjerojatnih 40.000 kilometara, tri kontinenta i 24 države, te tri godine i osam mjeseci kasnije došao je do cilja – stigao je do Novog Zelanda. Godine koje je proveo na putu, upornost i snalažljivost koje su ga bez obzira na vremenske uvjete, birokratske zavrzlame, jezične barijere i druge predvidljive i nepredvidljive prepreke snažno su utjecale na njegovu ličnost i naučile ga da ništa nije nemoguće.

Na svojem je putu upoznao stotine ljudi, družio se sa šamanima u Indiji na najvećem spiritualnom festivalu na svijetu, volontirao u indijskoj školi za nezbrinutu djecu, dva tjedna planinario po Himalaji, radio na farmi borovnica u Australiji, a na putovanju se zaljubio u Lucy, djevojku iz Vijetnama.

S kolicima na kojima je pisalo Walking through New Zealand (u prijevodu: Pješice kroz Novi Zeland) prevalio je put od najjužnije točke otoka pa sve do Aucklanda. Tomica Kristić je dojmove sa svojega putovanja bilježio u svojem blogu od prvog dana, bez uljepšavanja i filtriranja, bez dlake na jeziku, točno onako kako ih je doživio. Doživljaje i dojmove s putovanja marljivo je bilježio u blogu Journey to the Middle – Earth, a priču o svojoj čudesnoj pustolovini pretočio u istoimenu knjigu Putovanje u Međuzemlje i pokrenuo crowdfunding kampanju na platformi Indiegogo kako bi prikupio novac za tiskanje same knjige. U razgovoru s njim htjeli smo saznati koliko ga je ta avantura promijenila i to je tijekom godina na putu s palcem u zraku naučio o sebi i o svijetu.

Možeš li opisati svoje iskustvo s putovanjem autostopom?
Prvo iskustvo stopiranja stekao sam još u prvom razredu srednje škole, kada sam učestalo kasnio na autobus. Do škole me dijelilo točno deset kilometara glavne ceste, i autostop je bio pravi izazov da ne zakasnim na nastavu. Većinom sam uspio stići na vrijeme, ali dogodilo se da bih pokoji put i zakasnio. Na neko neshvaćeno čudo, profesori su imali toleranciju kada bih zbog stopiranja zakasnio. Tako da, kao što vidite, još u ranoj fazi puberteta sam isklesao zanat autostopera. Kasnije sam malo stopirao po Hrvatskoj, da bih prije kojih desetak godina autostopom odlučio otići do Nizozemske i natrag. Bilo je to dvotjedno putovanje koje mi je proširilo granice svijesti i gdje sam se zaljubio u takav način putovanja. I onda je došla ta famozna 2015. godina u kojoj sam se autostopom uputio na Novi Zeland. Nakon četiri godine stopiranja svijetom, to sam i ostvario.

Je li ti u nekom trenutku došlo da ti je svega dosta i da se želiš okrenuti i vratiti doma? Ne biste vjerovali, ali nije jednom mi nije došlo da prekinem putovanje i da se okrenem prema doma. Naravno, bilo je padova, i to teških padova gdje mi se gubio smisao u sve ovo što radim, ali to su bile samo kratke faze koje se kad-tad moraju dogoditi. Najveći problem koji mi se pojavljivao bila je zasićenost samog putovanja. Došao sam do faze gdje mi je sve već dojadilo i ništa me više nije moglo impresionirati; bilo to da se nalazim na najljepšoj plaži Tajlanda, ili na nekom vulkanu u Indoneziji, ili usred rižinog polja u Vijetnamu. Bili su to kratki padovi morala koji su brzo nestali.

Možeš li izdvojiti najnegativnije/najpozitivnije iskustvo?
Što se tiče negativnih iskustava reći ću vam da ih uopće nisam imao. Naravno, bilo je tu par nesporazuma, ali ponajviše ili zbog jezične barijere ili zbog kulture koja nas je činila različitima. Ja smatram, odnosno uvjeren sam, da sve što nam se u životu dogodi, bilo to pozitivno ili negativno, pravi uzrok zapravo smo mi. Svojim ponašanjem, stavom i razmišljanjem sami prizivamo situacije koje nam se cijelo vrijeme neprekidno događaju. Recimo, da sam na autostop krenuo s nekom dozom straha, bojao se da će mi se nešto loše dogoditi, to bi se vrlo vjerojatno s vremenom i dogodilo. Zašto? Zato što mislima i emocijama sami privlačimo sve što nam se u životu dogodi. Ako smo fokusirani samo na loše stvari, takve stvari polako nam se i događaju. I obrnuto.

Koliko se promijenilo tvoje gledanje na svijet i na ljude?
Pa najviše se promijenilo na način što sam dobio saznanje da smo mi, ljudska bića, slobodnija nego što mislimo da jesmo – čak bih rekao svemoguća – i da se granice koje nas sprječavaju da nešto uradimo nalaze samo u našim umovima. Kako sam putovao svijetom, a pogotovo kada sam po cijele dane vukao kolica po Novom Zelandu, te granice počele su same od sebe nestajati, da bih u jednom trenutku shvatio da sve što si zamislimo da to možemo i ostvariti. Ako me pitate što sam dobio na tom putovanju, reći ću vam da sam dobio saznanje da ništa nije nemoguće.

Autostopiranje vs. hodanje, kakva je strategija putovanja izazovnija, odnosno što je teže?
Razlika u ta dva segmenta putovanja je nebo i zemlja. Kada putujete autostopom, ishod i sudbinu tog dana predajete u nečije druge ruke. U autostopu postoje puno faktora o kojima ovisite: ponajviše o sreći hoće li vam tko stati ili neće, zatim o vozaču i o tome kamo on zapravo vozi, onda o vremenu: kiši, vjetru, užarenom suncu i tako dalje. Stopiranje je jako nepredvidljivo i nikada ništa nije sigurno. Ali upravo zbog te činjenice, u njemu se sakriva neka posebna ljepota.

Pješačenje je čista suprotnost. Prilikom pješačenja sami sebi ste kreator; jedino vi utječete na dan koji je pred vama. Ne ovisite o nikome i sami određujete kako će vam dan izgledati. Rekao bih da je tjelesno izazovnije, dakako, ali i da se čovjek osjeća moćnije i samouvjerenije nakon što prehoda 30 kilometara dugu rutu, negoli kad uhvati prijevoz prilikom stopiranja.

Kako si se osjećao kada si konačno došao do cilja?
Zanimljivo, ovo me još nitko nikada nije pitao. Kako sam se osjećao? Normalno. Nije bilo niti trunčice euforije, sreće, tuge. Nije bilo ničega. Bio sam nekako flegmatičan, kao da sam sebe promatram iznutra. Bila je to neka vrsta budne meditacije gdje sam svjedočio okolini u kojoj se nalazim. Jedno vrlo neobično iskustvo.

Plan za budućnost – što dalje?
Prije koji mjesec završio sam s pisanjem svoje prve putopisne knjige, te uskoro krećem s predavanjima, tj. s turnejom po Hrvatskoj i nekim okolnim zemljama bivše Juge. A nakon što s time završim krećem s pisanjem druge knjige, a zatim i treće, jer planiram napisati trilogiju.
Znači, s pisanjem i predavanjima bavit ću se sljedeće dvije godine, a kad to sve jednog dana završi, onda krećem u neki novi projekt, neko novo, pa čak i veće, putovanje nego što je to bilo stopiranje do Novog Zelanda.