Kategorija: Život

Kategorije
Život

Akcija Think Green: Iz Jaruna izvađene stare gume, zvučnici, limenke, tepisi…

U hladnu, ali sunčanu nedjelju, 22. studenoga, održan je 21. Think Green, tradicionalna eko akcija Ronilačkog kluba Roniti se mora. Ovaj put čistilo se jezero Jarun, a lokacija čišćenja dna jezera bila je kod početka veslačke staze te kod mosta Univerzijade. Uz RK Roniti se mora, partneri projekta bili su National Geographic Hrvatske, Grad Zagreb te Veleposlanstvo Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske u Hrvatskoj.

Na svečanom otvorenju su sudjelovali i Hrvoje Prćić, glavni urednik National Geographic Hrvatska te Andrew Dalgleish, britanski veleposlanik u Hrvatskoj.

Hrvoje Prćić se u svom obraćanju osvrnuo na važnost borbe protiv globalnog zatopljenja i onečišćenja. Zahvalio se RK Roniti se mora na organizaciji cijelog niza eko akcija čišćenja voda i površina oko njih u zadnjih 11 godina te istaknuo i ponos što je i National Geographic dio ove hvale vrijedne inicijative. Naglasio je i važnost ovakvih akcija na prosvjetljivanje mladih i podizanje ekološke svijesti te je izrazio želju i nadu da će se naći što manje otpada, kao rezultat dosadašnjih akcija čišćenja te podizanja svjesnosti o važnosti očuvanja okoliša.

‘Najsretniji bih bio da se nađe nula komada otpada’, zaključio je Prćić.

Zbog trenutno važećih epidemioloških mjera broj sudionika bio je ograničen pa je brojem nevelika, ali zato vrijedna i hrabra ekipa prkoseći hladnoći zaronila i izvukla iz Jaruna veću količinu otpada, ponajviše staklene i plastične ambalaže, a našlo se tu i automobilskih guma, starih zvučnika, gumenih tepiha… Veseli činjenica da s godinama otpada ipak ima manje i da ponavljanje ovakvih i sličnih akcija ipak ima edukativni efekt na građanstvo te potiče odgovornije ponašanje i svjesnost da je prevencija primarna mjera u očuvanju okoliša, a tek nakon toga sanacija.

Kategorije
Home Život

A zašto ne biste ove godine svoj dom ukrasili sasvim posebnim kuglicama?

Svi smo svjesni činjenice da su stabla pluća našeg planeta. Međutim, zbog čestih požara, pretjerane i neplanske sječe, opstanak ovih samozatajnih ali jako nam važnih živih bića postaje sve više ugrožen.

Diljem svijeta pokrenuto je mnoštvo ekoloških inicijativa usmjerenih na pošumljavanje i zaštitu drveća. Jedna od zanimljivijih projekata je Koogle Earth autorice Martine Šimunković. Njezine kuglice Koogle Earth nisu samo originalan i ekološki prihvatljiv ukras doma za vrijeme božićnih blagdana, nego tijekom cijele godine.

Riječ je o ručno puhanoj staklenoj kugli koja ima ulogu staklenika kao idealnog inkubatora za rast sjemena i razvoj mladice drveta. Nakon što stablo naraste do veličine koja je pogodne za presađivanje, može ga se presaditi u prirodu.

“Koogle Earth je prirodno i ekološko rješenje za uzgoj mladice drveta s krajnjim ciljem pošumljavanja i smanjenja CO2. Samo sjeme drveta ima certifikat porijekla, a radi se o autohtonim i neinvazivnim vrstama”, objašnjava autorica projekta.

Kako Koogle Earth ima vlastiti stalak, ovu dražesnu eko kuglicu možete smjestiti na bilo koju ravnu površinu. Ručno obrađen stalak za Koogle Earth izrađen je od opožarenog drveta, što znači da se za njegovu izradu koriste ostaci izgorenog drveta. Na taj način sudjeluje se i u čišćenju područja koja su bila zahvaćeno požarima.

Kategorije
Kolumna Život

9 vježbi za kvalitetan trening u vlastitom dnevnom boravku

Svi znamo da je tjelovježba zdrava. To pokazuju brojna istraživanja, o tome slušamo svaki dan na TV-u, gledamo reklame na internetu, čitamo u časopisima i na kraju slušamo to od naših prijatelja. Tjelovježba je zdrava i korisna, no nažalost za nju nemamo uvijek vremena.

„Nemam vremena“, „umorna sam od posla“, „ne stignem danas“…Koliko puta sam čuo takve i mnoge druge izlike kojima ljudi pravdaju neodrađivanje treninga. U većini slučajeva stvarno se radi o iznimnim situacijama. No to ne znači da se trening za taj dan ne stigne napraviti. Za aktivaciju cijelog tijela i dobru tjelovježbu uopće ne morate izdvajati puno vremena. Ne morate napustiti ni vlastiti dom.

Trening možete napraviti dok gledate seriju, kuhate ili imate 20 minuta između obaveza. Za aktivaciju cijelog tijela nisu vam potrebni utezi ili veliki prostor. U nastavku nabrojane su vježbe koje pogađaju najveće mišićne skupine tijela: trup, noge i gornji dio tijela. Svakoj skupini pripisane su tri vježbe. U težini variraju od laganih koje može napraviti svatko do onih malo izazovnijih.

TRUP

  1. Bent Knee Drop

Nalazimo se na leđima s rukama uz tijelo. Noge su dignute u zrak i savijene u koljenu za 90 stupnjeva. Iz početnog položaja lagano spuštamo noge prema podu pritom zadržavajući kut u koljenu što znači da se pokret ostvaruje jedino u zglobu kuka. Noge se spuštaju sve dok pete ne dotaknu pod. Zatim se laganim i kontroliranim pokretom vraćamo u početni položaj.

  1. Tapkanje peta

Malo jača, ali i dalje lagana vježba za trbušne mišiće kreće iz slične pozicije. I dalje smo na leđima, ali stopala su ovoga puta na podu privučena prema tijelu, a koljena su savijena. Blagim podizanjem trupa i s ispruženim rukama njišemo se s jedna strane na drugu pokušavajući prstima dotaknuti pete.

  1. Spider crunches

Najzahtjevnija vježba u ovoj skupini kreće iz pozicije visokog planka (držite se na dlanovima i stopalima dok su leđa ravna, a cijelo tijelo ravno kao daska iliti plank). Nakon što se namjestimo naizmjenično vučemo desno pa lijevo koljeno s vanjske strane prema laktovima. Vježba se odrađuje u parnom broju ponavljanja jer se jedna i druga strana moraju jednako aktivirati.

NOGE

  1. Iskorak

Iz uspravne pozicije gdje su noge i stopala u širini ramena zakoračimo naprijed oslanjajući se prvo na petu, a potom na cijelo stopalo. Korak je dovoljno dugačak da ne guramo koljeno prednje noge preko prstiju stopala, a peta stražnje noge je u zraku. Nakon koraka tijelo se po sredini, između dva stopala, okomito spušta prema dolje sve dok stražnje koljeno ne dođe do poda. Pri uspravljanju guramo se iz prednjeg stopala nazad u početnu poziciju. Valja pripaziti da leđa tijekom izvedbe ostaju ravna (nema savijanja u trupu), a pogled je usmjeren naprijed.

  1. Čučanj

Ili kako ga volim nazivati, majka svih vježbi. Zašto? Jer aktivira sve mišiće nogu, veliki broj stabilizatora u trupu (trbušne i leđne mišiće) te je jedna od najboljih prirodnih vježbi za razvoj tijela. U čučanj se kreće iz uspravnog stoja sa stopalima postavljenim nešto šire od širine ramena. Spuštamo se tako da se pokret odrađuje u zglobu kuka i koljena. Dok se spuštamo pazimo da kukove guramo prema nazad, koljena ne prelaze zamišljenu liniju prstiju stopala i da su leđa ravna. Svatko ima svoju idealnu dubinu čučnja te nema potrebe forsirati na dubini ako se pritom narušava pravilno držanje. Valjalo bi napomenuti kako kod čučnja postoje dvije faze. Prva faza (spuštanje) odrađuje se polagano i kontrolirano dok se druga faza (dizanje) izvodi nešto brže i dinamičnije.

  1. Jednonožni bugarski čučanj

Za ovu vježbu potreban nam je jedan rekvizit koji se nalazi u svakom kućanstvu, stolac. Jednonožni bugarski čučanj jednostavna je vježba koja istovremeno jača noge i razvija ravnotežu. Jedna noga postavljena je na stolac (prstima prema dolje) dok je druga izbačena naprijed, ispred vas, s punim stopalom na podu. Tijelo se, kao i u iskoracima, nalazi između dva stopala te se na isti način spušta okomito prema dolje. Prvih par ponavljanja znaju biti teška dok ne ostvarite dobar ravnotežni položaj nakon čega ne predstavlja problem.

GORNJI DIO TIJELA

  1. Superman reach out

Bez brige, unatoč nazivu, vježba nije ni po čemu namijenjena za superheroje. Dapače, ona je odličan početak za jačanje gornjih i donjih leđnih mišića. U početnom položaju nalazimo se na trbuhu u ležećem položaju. Noge su spuštene na pod, a ruke ispružene ravno ispred nas u produžetku glave. Pokret kreće istovremenim povlačenjem ruku prema tijelu i laganim podizanjem trupa od poda. Ruke završavaju uz tijelo savijenih laktova u „w“ poziciji te se zatim ponovno ispruže ispred nas dok se trup spušta u početni položaj. Teža varijanta može se odraditi uz podignute noge.

  1. Ženski sklekovi

Sklekova ima milijun vrsta te se, nakon što savladate pravilnu izvedbu, s njima možete poigrati. Ovdje je opisana lakša varijanta, sklek na koljenima ili popularno nazvan ženski sklek. Kao što ime govori nalazimo se na koljenima s prekriženim stopalima u zraku, a oslanjamo se na ruke koje su postavljene nešto šire od širine ramena. Težinu prebacujemo prema rukama i savijanjem laktova bučno i prema nazad spuštamo se prsima prema podu. Idealno bi bilo prsima doći skroz do poda no ako osjetite da vam je to preteško, sami dozirajte dubinu skleka. Pozicija leđa od početnog do završnog položaja ostaje nepromijenjena.

  1. Visoki – niski plank

Objektivno, plank je vježba za trbušne mišiće. Međutim, ako konstantno mijenjamo poziciju iz visokog u nisku, onda dodatno aktiviramo, prsa, ruke i ramena. Krećemo iz pozicije visokog planka te se spuštamo prvo s jednom pa s drugom rukom na laktove u poziciju niskog planka. Držimo tu poziciju pet sekundi pa se opet vraćamo u visoki. Nakon pune minute izmjena tijelo će reći da je bilo dosta i na efikasan način završavate trening za cijelo tijelo.

Kategorije
Život

Mačka, muškarac, kombi i putovanje bespućima Australije

“Još 34 dana i napuštamo Brisbane! Napravio sam nekoliko preinaka u kombiju pa je Willow ostala bez jednog skrovišta. Srećom, ima ih još 12 za biranje!”, objavio je prije nekoliko dana u postu na Facebooku Richard East, čovječji dio putničkog tandema, na društvenim mrežama poznatijeg kao Van Cat Meow. Ljudi diljem svijeta već godinama prate pustolovine čovjeka Richarda i njegove mačke Willow, koji već pet godina putuju kombijem po Australiji i uživaju u prijeđenim kilometrima, australskoj prirodi i jedan u drugom. I ne namjeravaju se tako skoro skrasiti na jednom mjestu.

Priča o njihovoj pustolovini započela je sredinom 2014. godine, kada je Richard odlučio dati otkaz u IT kompaniji u kojoj je radio 10 godina i počeo se pripremati za putovanje u nepoznato. Prodao je kuću u svojem rodnom gradu Hobartu u Tasmaniji, rasprodao sve stvari koje mu ne stanu u kombi, a kombi je preuredio u dom na kotačima. Sve je bilo spremno.

“Uvijek su me privlačili odlasci na mjesta na kojima postanete svjesni koliko ste mali. Ima nešto u toj poniznosti koju osjetite okruženi bespućima pustinja, znajući da je svijet mnogo veći nego što ste vjerojatno zamišljali”, piše Richard u svojem blogu, na kojem redovito objavljuje fotografije i zapise o njihovim avanturama s puta. I doista, vožnja kroz prostrane i puste pješčane australske predjele, spavanje na plaži i buđenje s pogledom na ocean, dugačke šetnje šumama postale su njihova svakodnevica u kojoj oboje podjednako uživaju.

Po uvriježenom mišljenju, mačke se vežu za prostor u kojem žive, a Willow je odlično prihvatila ovakav nomadski način života. Kada je raspoložena za istraživanje prošeta po okolici, odmara na krovu ili se jednostavno povuče na popodnevni drijemež u kombi.

Na pitanje ne boji se da će njegova crna ljubimica odlutati, Richard objašnjava da na nepoznatom terenu Willow uglavnom nosi povodnik. Za svaki slučaj, u ogrlicu ima ugrađen tracker pa čak i ako se izgubi, Richard je začas pronađe. Ipak, napominje, to se nikad ne događa jer ne odlaze na mjesta na kojima je mnogo ljudi, poput nacionalnih parkova, a ako se i uplaši, Willow će sigurnost potražiti u svojem domu na kotačima – kombiju.

Svakoga dana u prosjeku naprave šezdesetak kilometara. “Mnogi misle da je izbjegavanje nacionalnih parkova i uređenih rezervata ograničavajuće, ali Australija nudi toliko više od nacionalnih parkova. Nemam osjećaj da sam bilo što propustio”, kaže.

Nakon godinu i pol dana provedenog na putu, Richard je u Perthu upoznao Stephanie. Već na prvom spoju, Richard ju je upitao voli li mačke. Ona je odgovorila potvrdno. Na drugom spoju, Stephanie i Willow su se upoznale i sprijateljile. Druženje se nastavilo odlascima na izlete i piknike, samo njih troje – Richard, Stephanie i Willow. No kako je Stephanie iz Velike Britanije, bližio se trenutak rastanka. Prije isteka vize, trebala je otputovati kod prijatelja u istočnu Australiju, a Richard i Willow nastaviti na jug zemlje.

“Trebam li je samo pustiti da ode? Možda se više nikada ne sretnemo. Mogu li je samo nazvati i pitati želi li se vratiti i putovati u kombiju sa mnom i s mojom mačkom? Na kraju sam to učinio. I ona je pristala”, napisao je Richard u blogu. Sve od tog trenutka, ova mala obitelj zajedno putuje po Australiji i žive život o kakvom mnogi sanjaju.

Richard se bavi fotografijom, piše blog o njihovim putovanjima i aktivan je na društvenim mrežama. Prošle je godine objavio knjigu Van Cat Meow, a u on line shopu na njihovoj internetskoj stranici mogu se kupiti kalendari, slikovnice, razglednice i majice u kojima je Willow glavna zvijezda. Dio prihoda od prodaje odvajaju za humanitarne akcije, poput kampanje prikupljanja sredstava za istraživanje Amiotrofične lateralne skleroze, progresivnog i smrtonosnog neurodegenerativnog poremećaja o kojem se još uvijek vrlo malo zna.

O završetku putovanja ni ne pomišljaju. “Glavno pitanje svim putnicima na duge staze je kada ćete se konačno skrasiti. Na to pitanje odgovaram da sam se ja već skrasio, ali ispalo je tako da sam se skrasio u kombiju. Ovo je sada moj život”, objasnio je u razgovoru s novinarom australskog ABC News portala. Priznaje da mu ponekad nedostaje pećnica, no dokle je god kombi dom za Willow, bit će i to njegov dom. “Zapravo, najviše je mačka taj kombi učinila mojim domom”, zaključuje Richard.

Kategorije
Gastro Život

Jeste li znali da je kava – doping?

Posljednji godina svjedočimo nevjerojatnom porastu sportaša pozitivnih na razne nedozvoljene supstance koje se smatraju dopingom, no jeste li znali da je i kofein na tom popisu? Riječ je o spoju alkaloid ksantina koji se nalazi u listovima, sjemenkama i plodovima biljaka, poput kave i guarane, a djeluje kao stimulans, te tako privremeno odgađa umor i pospanost. Kava je, naravno, najpoznatiji pripravak od kofeina, no nalazimo ga i u čajevima, čokoladi, kakau, te cola pićima.

Ipak, ako pred utrku popijete šalicu, dvije kave, ne brinite, nećete pasti na doping testu. Naime, da bi testiranje bilo pozitivno trebali bi popiti ogromnu količinu kave, recimo, oko 200-300 šalica, što se smatra nemogućim ili barem teško izvedivim. Jasno, u povijesti profesionalnog sporta postoje sportaši koji su bili pozitivni na kofein, no oni su ga upravo zbog nemogućnosti ispijanja tolike količine kave uoči natjecanja morali u svoje tijelo unijeti intravenozno.

Postoje studije koje su dokazale da prisustvo kofeina u organizmu može povećati njegovu izdržljivost do 15 posto, a nema nimalo sumnje da je u malim dozama on koristan i stimulativan, dok u povećanim dozama može izazvati ovisnost. Kofein, među ostalim, stimulira središnji živčani sustav, što povećava produktivnost organizma. Primjerice, ako popijete samo jednu šalicu kave osjećat će se življe, energičnije i koncentriranije, što znači da ćete biti bolje fokusirani na svoj trening, no ako popijete 10-tak kava pozitivni efekti će se početi međusobno sukobljavati, a rezultat toga su glavobolje, nervoza i razdraženost.

Ako ste od onih koji ne mogu zamisliti dan bez barem jedne šalice kave, evo samo za vas nekoliko zanimljivosti o kavi. Legenda kaže da je kavu sasvim slučajno otkrio etiopski pastir u IX. stoljeću, a kofein kao tvar u kavi otkrio je dr. Sylvestre Dufour koncem XVII. stoljeća. Kava je psihoaktivna, ako se pije u velikim količinama može izazvati halucinacije, a savršeno kuhana sastoji se od 98.76 posto vode i 1.24 posto kave. Blagi je diuretik, no unatoč suprotnom vjerovanju, ne pomaže da se otrijeznite. Druga je najprodavanija roba na svijetu, odmah iza nafte, i – pazite sad – zrna kave zapravo su bobice što kavu čini voćem.

Kategorije
Život

Legendarni Banksy ponovno je osvojio svijet. Što uopće o njemu znamo?

Na trošnom zidu u ulici engleskog grada Nottinghama osvanuo je grafit djevojčice s gumom bicikla koju vrti kao hulahop. Za uličnu lampu koja stoji pokraj zida privezan je bicikl kojem nedostaje guma. Nekoliko dana kasnije, stigla je potvrda. Autor grafita je Banksy, anonimni umjetnik grafiter o čijem se identitetu raspravlja desetljećima. Fotografija grafita objavljena je na njegovom Instagram profilu i internetskoj stranici, a novo Banksyjevo djelo još jednom je izazvalo veliki interes ljudi diljem svijeta.

I ponovno potaknulo spekulacije – tko je zapravo Banksy? Prije nekoliko godina, pojavila se tvrdnja kako je Banksyjevo pravo ime Robin Gunningham, barem tako misle Robinovi nekadašnji školski kolege. U prilog toj teoriji navodi se podatak kako se Banksyjevi radovi i lokacije na kojima se pojavljuju poklapaju s Gunninghamovim kretanjima. Pa ipak, ni danas nije poznato je li ta informacija doista istinita.

Pretpostavlja se da je rođen u Bristolu, britanskom gradu poznatom po živopisnoj grafiterskoj sceni. S djelovanjem je započeo ranih devedesetih godina, a na njegov rad uvelike je utjecao francuski grafiter Blek le Rat, jedan od prvih pariških grafitera kojeg se smatra ocem šablonskih grafita. Osim tehnike, korištenja šablona u stvaranju ulične umjetnosti, Bleku i Banksyju zajedničko je i to što su njihovi radovi dobro osmišljena politička provokacija i kritika društva, ali i često korištenje štakora kao motiva. Banksy kaže da mu je velika inspiracija u radu Robert Del Naja umjetničkog imena 3D, grafit majstor i jedan od osnivača grupe Massive Attack.

U početku je crtao grafite sprejom iz ruke, no s vremenom je otkrio prednosti izrade grafita šablonom. Sam je objasnio kako je na šablone odlučio prijeći nakon što se skrivao od policije ispod kamiona čistoće i uočio šablonom upisan serijski broj. Banksy je već početkom 2000. prerastao okvire britanskog lučkog gradića pa se njegova umjetnost počela pojavljivati na različitim lokacijama u svijetu.

Još 2003. godine u Izraelu na zidu koji dijeli grad od okupiranog teritorija osvanuo je Love is in the Air (Flower Thrower), prikaz maskiranog prosvjednika koji izgleda kao da baca Molotovljev koktel, ali u ruci umjesto Molotovljevog koktela drži buket cvijeća. Smatra se da je djelo parafraza poznate fotografije iz 1967. na kojoj prosvjednici protiv rata u Vijetnamu stavljaju vojnicima cvijeće u cijevi pušaka. Banksy je radom iskazao podršku palestinskom narodu i stradalima u izraelsko – palestinskom sukobu. Treba spomenuti i Napalm nastao 2004. godine, na kojem su Mickey Mouse i Ronald McDonald koji veselo skakuću i za ruku drže golu, uplakanu djevojčicu. I ovdje je riječ o kritici kapitalizma, ali i politike svjetskih sila u vrijeme Vijetnamskog rata.

Banksy je napravio niz murala na spaljenim i ratom uništenim ulicama Gaze, a na jednom od njih je nacrtana mačka. “Želio sam skrenuti pažnju na stradanje Gaze, no na internetu ljudi jedino žele gledati sličice mačaka”, napisao je ispod fotografije murala koju je objavio na svojoj stranici. Tijekom godina, Banksyjevi radovi postali su vrlo tražena umjetnička roba, a njegova djela prodaju za vrtoglave iznose.

Pop pjevačica Christina Aguilera velika je obožavateljica njegovog rada, pa je tri djela od kojih jedno prikazuje kraljicu Viktoriju kao lezbijku platila 25.000 funti. Grafika po uzoru na Andyja Warhola na kojoj je manekenka Kate Moss prikazana kao Marilyn Monroe prodana je na aukciji za 50.400 funti. Vrijednost njegove umjetnosti sve više raste, pa je 2008. godine na aukciji djelo Keep It Spotless prodano za nešto više od milijun funti.

No bez obzira na komercijalni uspjeh, Banksy je dalje ostao politički angažirani umjetnik koji želi promijeniti svijet nabolje i čija je umjetnost uvijek na strani ugroženih društvenih skupina. Novcem koji je zaradio na radovima inspiriranima migrantskom krizom financirao kupnju spasilačkog broda Louise Michel, namijenjenog spašavanju izbjeglica koji su doživjeli havariju na Mediteranu.

I dok se svijet suočava sa sve snažnijim posljedicama korona krize, Banksy ne miruje. U londonskoj podzemnoj početkom godine pojavili su se grafiti na kojima su glavni motiv štakori i kirurške maske. Na nekima je štakor koji kiše, a na drugom štakor koji drži dezinficijens. Iako su grafiti uklonjeni, Banksyjeva poruka If You Don’t Mask, You Don’t Get je jasna. Banksy svojim radovima želi potaknuti ljude na nošenje maski i doprinijeti suzbijanju širenja pandemije.

Kategorije
Život

Pokemoni i trčanje po brdima i planinama: Skupi ih sve!

Cestovni trkači i Trail, zvuči li vam čudno? Naravno da ne. Sve je veći broj cestovnjaka koji se odvažuju na odlazak u prirodu i trčanje kojekakvim singletrackovima po šumama i gorama. Niti s potpisnikom ovih redova nije ništa drugačije. Premda zaljubljen u cestovno trčanje s maksimalnim odmakom pri odlasku u Maksimir i treniranja njegovim šumskim stazama, prošle godine odvažio sam se na prvih 20 kilometara Traila organiziranog na brdu iznad Zagreba. Bez puno izmotavanja i dramatiziranja, ta utrka bila je nešto najgore što sam trčao u svojoj kratkoj trkačkoj karijeri. Posljednjih pet kilometara do cilja bila je opaka uzbrdica, a psovke u mojoj glavi sa svakim metrom uspona bile su sve sočnije. Dakako, nisam krivio organizatore, nego sebe i svoju nepripremljenost.

Nakon te utrke razmišljao sam odustati od daljnjih trail avantura, no nekako sve u životu probam barem dvaput, pa sam ipak odlučio da ću i Trailu dati još jednu šansu. Ta druga prilika ukazala se već na proljeće ove godine, kad je moj dragi prijatelj – vjerojatno najbolji avanturist među novinarima i nesumnjivo najbolji novinar među avanturistima – preuzeo organizaciju Pakoštane Traila. Pomislih, zna čovjek što radi, usput ću se malo odmoriti od Zagreba i provesti vikend buljeći poput Jacka Sparrowa u morski horizont, to je idealna prilika za drugi i možda posljednji Trail u životu.

Kako je bilo? Odlično, super! Staza fenomenalna, organizacija vrhunska, volonteri savršeni, jedino sam umjesto zadanih 25 kilometara istrčao – 19. Ni manje, ni više. Gdje je bio problem? Policajac me na jednom križanju krivo usmjerio, a ja neiskusan i samozatajan, nisam ništa pitao nego se uputio putem koji mi je pokazan. No premda i ta trail avantura nije završila kako spada, ipak nisam bio previše razočaran. Zimu sam proveo u ludom treniranju, rušeći svoje rekorde u mjesečnoj kilometraži na treninzima i to se u Pakoštanima itekako osjetilo.

Ovce na usponu

Dakle, iza mene su bila dva traila, oba ne baš uspješna, ali ipak nisam odustao. Razmišljao sam kako bih mogao tu i tamo prijaviti neku lakšu trail utrku, ako ništa drugo onda će mi to biti super trening snage za neki od nadolazećih polumaratona. Stoga sam odlučio do kraja godine istrčati još tri traila, pomno odabrana prema organizatoru, vremenu održavanja i težini staze. Kako se već neko vrijeme novinarski bavim trčanjem, tako sam i upoznao prilično velik broj organizatora i znao sam tko kako radi i kakve utrke priprema. Tako sam zamislio da otrčim jedan trail iz serije Trail i treking lige koju organizira Šimun Cimerman, druga utrka je trebala biti Risnjak Trail o kojem sam čuo toliko dobroga da ga jednostavno nisam htio propustiti i treći trial trebao sam trčati na jesen, vjerojatno na Žumberku.

E sad, iako sam dobro krenuo sa zamišljenim, i odradio Cimermanov B2Trail na Krku (kakva staza, kakva povijest, kakvih 2 kilometra muke na zadnjem usponu, činilo mi se da mi se i ovce smiju na tom ludom i za mene tehnički opakom usponu), tako me poziv Elvira Sulića da mu na Hahliće Trail pošaljem nekog novinara da napravi reportažu posve izbacio iz takta. Nemojte me krivo shvatiti, Elvir je super, njegov tim za utrke je možda i najbolji u državi, obožavam i njegove avanture i avanture njegove bolje polovice Darije Bostjančić, no u tom trenutku bilo je premalo vremena za organizaciju njegove ideje. A opet, šteta je propustiti priliku. I tako sam ja krenuo prema Grobničkim Alpama, u avanturu radi koje i pišem ovaj tekst.

Dakle, na putu od Zagreba do Grobnika nisam mogao odabrati boljeg suputnika od Dragana Jankovića. Ako netko nešto zna o tom ludom trčanju cestama, planinama, gore, dolje, lijevo, desno, onda je to on. Na putu od 2 sata dobio sam super savjete i bio sam uvjeren da sam spreman za sve što me čeka. Iza mene su bila dva odrađena traila i puno, puno treninga. Što može krenuti po zlu? Mda…

Prvi kiks bio je jer sam vjerovao Elviru kako Hahlići Trail nisu ništa posebno. Da, u odnosu na uspon na Mont Blanc sigurno i nisu. Drugi kiks bio je start bez zagrijavanja. U jednom trenutku kava u kafiću 7,5 metara od startne linije mi se učinila boljim odabirom, no nisam uračunao komponentu laprdanja s ljudima koje nisam vidio 100 godina, pa sam jednostavno zaboravio na start. Uskočio sam među ljude u zadnji čas i patio se naredna 2, 3 kilometra dok tijelo nije došlo na radnu temperaturu. Nisam siguran, ali mislim da su ljudi oko mene čuli i kako mi zglobovi krckaju. Ne znam, čudno su me gledali.

Kiša, led, vjetar, sunce…

No dobro, ta prva muka je prošla, krenuo je prvi uspon, nema problema. Držim se grupe, laganim korakom nižem metar za metom, kad eto kiše. Opet, ništa čudno, još na autoputu vidio sam crne oblake iznad Grobnika i bio svjestan mogućnosti kiše. No kako smo se mi uspinjali tako je kiša odjednom postala led, a vjetar je stao šibati kao da nas želi otpuhati s ruba planine. Opet odjednom, sve je stalo. Ni leda, ni kiše, ni vjetra. Štoviše, granulo je Sunce i počelo sušiti posve natopljenu odjeću na meni. Nažalost, trajalo je to tek 10-tak minuta. Navukli su se novi oblaci, stigla je i magla, pa ponovno led, vjetar, negdje ne baš tako daleko grunula je i jedna munja. Kaos, a preda mnom tek dovršetak prvog od tri uspona. Cijela ta priča oko lijepog-ružnog vremena izmijenila se još jednom u narednih pola sata, a moje disanje postajalo je sve teže.

Ipak, nekako sam se domogao trećeg vrha i premda već napola mrtav umoran razveselio nizbrdici. Konačno trčanje, pomislih. No kiša i trkači ispred mene posve su uništili stazu, bila je skliska, blatna i izrovana, a kad su stigle nizbrdice s opakim nagibom, katkad sam minutu, dvije stajao i dumao kako se uopće spustiti.

Kako bilo, četverosatno ubijanje završio sam bez pada, no bio sam umoran k’o pas. Janković nije baš blagonaklono gledao na moj rezultat, no bio sam toliko iscrpljen da ga, iskreno, nisam baš ni slušao kako treba. Pa ipak, držao sam se klasičnog trkačkog pravila, psuj na stazi, pitaj kad je iduća utrka kad prođeš ciljem, i odlučio otrčati sve četiri utrke Kvarner Trailsa. Od onih sam rekreativaca koje na utrku privuku medalje, a Elvir je osmislio četiri super medalje za svoje četiri utrke i nekako spontano krenula je priča o Pokemonima – skupi ih sve.

Nova dva izazova

Idući izazov bio je Rijeka Trail. Iskreno, da su svi trailovi kao taj, ne bih više nikad ni pomislio na cestovnu utrku. Start na bajkovitom Trsatu, staza valovita, ali tehnički zaista nezahtjevna, singletrackovi sigurni i uređeni, bio je baš gušt trčati tu utrku. Na žalost, čini se da je 2019. održan zadnji Rijeka Trail, a tim više sam oduševljen što sam sudjelovao. Ako sam dobro shvatio, neki mostovi više neće biti tamo gdje su dosad bili i održavanje utrke više neće biti moguće iz sigurnosnih razloga. Razumljivo ako znamo da je i ovogodišnja utrka prolongirana za dva tjedna u odnosu na originalni termin jer se radi ogromne količine padalina podigla neka lokalna rijeka i poplavila stazu kojom se trči.

Druga od četiri medalje bila je već obješena na istaknutom mjestu u dnevnom boravku. Slijedio je Risnjak Trail na koji sam u svakom slučaju želio ići. Spojio sam ugodno s korisnim i na utrku krenuo dan ranije, u Delnicama posjetio dragog prijatelja iz nekih davnih dana rada u nekim drugim redakcijama, a u subotu startao treću utrku iz serije. Dakle, početničkim rječnikom rečeno, to je utrka koju bi svaki rekreativac morao istrčati. Nije važna duljina staze, još manje je važno istrčano vrijeme, važno je da nije lako, ali je priroda takva da izgubiš dah radi njezine ljepote, a ne (samo) radi teškog uspona. Trči se najvećim dijelom po šumi, nema vrućine premda je sredina ljeta, a podloga je mekana. Treću medalju imao sam u džepu čak i brže nego sam se nadao. Negdje na sredini staze, kad je prošao prvi veliki uspon, uhvatio sam neki dobar ritam i samo tabanao. Misli su otišle tko zna gdje i začas sam se našao pred 300 metara asfaltirane završnice.

700 stepenica za sigurnu smrt

Posljednja utrka bila je Učka Trail. Start iz Mošćeničke Drage, malog obalnog turističkog bisera u kojem možete stvarno popiti super kavu, a i hrana u lokalnim restoranima je izgledala i mirisala primamljivo. Baš čovjek ogladni od tih mirisa. No vratimo se na utrku. Kako sam započeo na Grobiku, gotovo identično sam završio u Mošćeničkoj Dragi. Razlika je bila u tome da ne samo da se nisam zagrijao kako treba, nego sam stigao u zadnji čas i startao iz prvog reda. Halo! Prvi red! Oko mene nabrijani Slovenci, toliko brzi da sam nakon označenog starta već u prvom koraku zaostajao par metara. Ludo pa živi!

Koji je najvažniji detalj Učka Traila? Stepenice! Dovraga i s njima, ali nakon 500-tinjak metara od starta kreću stepenice, njih mali milijun različitih veličina. Kasnije sam saznao da ih je nešto malo više od 700, no veći problem od količine je nemogućnost hvatanja ritma. Jednostavno, siguran sam da ne postoje dvije iste visine, širine i dubine. Kako je taj dio staze blizu starta, tako je i gužva bila velika. Oni najbrži već su bili daleko, no mi ostali smo tabanali jednu po jednu stepenicu, puhali poput lokomotive i čekali neki mali zastoj da bi došli do zraka. Srećom, bilo je dosta onih koji su tražili mini odmor pa jednostavno stali kao ukopani, zaustavljajući pritom masu iza sebe.

Kad se prođe ta stepeničasta muka staza je uglavnom OK. Nije baš tehnički potpuno nezahtjevna, no daleko je od one na kojoj sam uživao na Rijeka Trailu. Pa ipak, na Učka Trailu mi se dogodilo nešto o čemu nikad nisam ozbiljno razmišljao. Na početku dugačkog spuštanja mini serpentinama kroz šumu uhvatio sam se kako pratim ritam trčanja čovjeka ispred sebe, a on se svako malo osvrtao, kao da provjerava stižem li ga. Da stvar bude još luđa, i ja sam nešto slično radio s trkačem iza sebe. Shvatio sam da se već kilometar, dva ganjamo po šumi, kao da imamo svoju mini utrku. Nije to još dugo trajalo, no bio je gušt. Stigao je jedan nadmorskom visinom mali uspon, no bio je dug parsto metara i tu su dečki posustali. Prilično samozadovoljno sam u sebi ustvrdio kako se isplatilo treniranje po Maksimiru i jednostavno sam dečke ostavio iza sebe.

Do cilja je još trebalo istrčati štogod šumskih stazica i dugu, zavojitu asfaltiranu cestu koja vodi do središta grada. Zgodan je to detalj utrke, jer toliko asfalta nije bilo na sve tri prethodne utrke zajedno. Ulazak u cilj bio je pravo malo zadovoljstvo, ne samo radi završene utrke i sasvim solidnog vremena, nego i zato što je skupljen i zadnji Pokemon.

Idemo ispočetka

Što reći na kraju, kako ocijeniti i procijeniti spomenute četiri utrke Kvarner Trailsa? Organizacijski gledano, sve je štimalo savršeno. Oznake na stazi su tako česte da ih je bez problema pratila i muška plavuša poput mene. Volonteri su vrh, uvijek nasmiješeni, spremni za savjet, pitanja i kuknjavu trkača. Na startu i cilju umjesto Severine i sličnih zavijala trešti Rock’N’Roll, voće i voda su ohlađeni, hrana spremna. Elvir, Darija, svi ostali, u pravilu nasmješeni. Podigne takav pozitivan duh čovjeka, nekako je lakše nakon svih uspona i padova, kiša, sunca i vjetrova.

Kad bolje razmislim, ne mogu pronaći niti jednu zamjerku na organizaciju bilo koje utrke. Kvarner Trailsi su zaista utrke koje valja od srca preporučiti ljubiteljima trčanja. S obzirom na to da je, barem zasad, s organizacijske karte nestao Rijeka Trail, za pretpostaviti je da će ga jednako uspješno zamijeniti Malinska Trail. To jednostavno ne može biti loša staza.

Ako se pitate bih li sve to ponovio, opet prolazio lude promjene vremena na Grobniku, uspinjao se mrskim milijunom stepenica iznad Mošćeničke Drage, patio se na usponima Risnjaka i Učke, odgovor je savršeno jasan – DA! Toliko je jasan da već čekam otvaranje prijava za narednu godinu. A onda od proljeća krećem u lov na nova četiri Pokemona. Eto, toliko su Kvarner Trailsi dobri!

Kategorije
Zdravlje Život

Hajdemo malo o maskama… I o naočalama

Kako stvari stoje, što prije se na njih naviknemo, bit će nam lakše. Obaveza nošenja maski je tu, od nje ne možemo pobjeći i što prije to prihvatimo, prije ćemo se naviknuti na nošenje i pravilno održavanje.

Prva stvar koju treba znati jest da maske treba redovito mijenjati. Ako nosite masku za jednokratnu upotrebu, ne možete nositi istu tjedan dana. Ako ste se odlučili za neku od platnenih verzija dostupnih na tržištu, morate je ispravno prati. Naravno, ako nosite maske za jednokratnu upotrebu, imajte na umu da te maske ne možete prati jer nisu tako napravljene pa nakon pranja ne pružaju zaštitu.

Ako ste se pak odlučili za nošenje platnenih maski, njih pak morate prati, i to po mogućnosti nakon svakog nošenja. Masku možete prati ručno, u toploj vodi i deterdžentu ili u perilici rublja na propisanoj temperaturi, naravno uz korištenje deterdženta za pranje koji će ukloniti sve nakupljene nečistoće. Prije nego što je ponovno počnete koristiti, masku je važno dobro osušiti u sušilici ili na zraku. Ako ste u žurbi, nemojte stavljati vlažnu masku na lice. Radije si pomognite fenom i posušite masku do kraja.

Etui za masku – zgodan i koristan modni dodatak

Svakako razmislite kako ćete je spremati u onim trenucima kada vam nisu na licu. Masku ne možete nositi na dnu torbe na kojoj se mogu nakupiti različite nečistoće i bakterije. Kad sljedeći put izvučete masku iz torbe i stavite je na nos, ne želite udisati mrvice od štapića koje su tu već par dana, zar ne?

Osim toga, nečistoće koje ćete s maskom izvući iz torbe mogle bi doprinijeti izbijanju prištića ili iritacija na koži lica. Zato uvijek kod sebe imajte futrolu za masku ili plastičnu vrećicu u kojoj će maska biti zaštićena od prljanja. U trgovinama možete pronaći različite futrole za maske koje ne zauzimaju mnogo prostora. Služe svrsi, a mogu se pronaći zaista nedoljive kutijice koje su simpatičan modni dodatak.

Naočale bez magle

Bonus savjet za sve one koji nose naočale – jedna od najiritantnijih stvari povezanih s nošenjem maske jest magljenje naočala. Topli zrak koji ispuhujete u masku brzo se iskrade i ulovi za stakla vaših naočala.

Nekoliko je trikova koji mogu barem do neke mjeri ublažiti problem. Prvi je najočitiji – pazite da vam maska dobro prianja uz lice i za greben nosa, a gornji rub maske podvucite pod naočala kako bi što manje zraka stiglo do stakala. Još jedan trik: prije nego što stavite masku, naočale dobro operite toplom vodom i sapunicom, isperite i posušite. Sapunica će na staklima ostaviti tanki sloj koji će služiti kao svojevrsni filtar i ublažiti zamagljivanje.

Ako ništa od ovoga ne pomaže, svakako isprobajte neko od sredstava koja sprječavaju zamagljivanje. Ta sredstva mogu se kupiti u optikama obliku spreja ili gela. U svakom slučaju, nemojte koristiti proizvode protiv zamagljivanja koji nisu za naočale, jer biste u suprotnom mogli oštetiti leće.

Kategorije
Intervju Život

Putopisac i long distance hiker Tomica Kristić od Hrvatske do Novog Zelanda

Od Hrvatske do Novog Zelanca sa kolicima Tomica Kristić

Je li sklonost avanturizmu i dalekim putovanjima u nepoznato nekim ljudima usađena u samu jezgru njegovog identiteta? Razgovarajući s putopiscem Tomicom Kristićem, koji je krajem 2015. godine krenuo autostopom iz Hrvatske do Novog Zelanda, lako je zaključiti da jest. Nakon dugogodišnjeg planiranja, donio je odluku, dao otkaz, u ruksak potrpao najnužnije stvari, pozdravio se s obitelji i prijateljima i krenuo na putovanje koje mu je promijenilo život. S 1500 eura u džepu, oslanjajući se pretežno na ljubaznost stranaca i na virtualnog pomagača – aplikaciju Couchsurfing, ostvario je ono o čemu mnogi sanjare, ali tek rijetki realiziraju.

Nevjerojatnih 40.000 kilometara, tri kontinenta i 24 države, te tri godine i osam mjeseci kasnije došao je do cilja – stigao je do Novog Zelanda. Godine koje je proveo na putu, upornost i snalažljivost koje su ga bez obzira na vremenske uvjete, birokratske zavrzlame, jezične barijere i druge predvidljive i nepredvidljive prepreke snažno su utjecale na njegovu ličnost i naučile ga da ništa nije nemoguće.

Na svojem je putu upoznao stotine ljudi, družio se sa šamanima u Indiji na najvećem spiritualnom festivalu na svijetu, volontirao u indijskoj školi za nezbrinutu djecu, dva tjedna planinario po Himalaji, radio na farmi borovnica u Australiji, a na putovanju se zaljubio u Lucy, djevojku iz Vijetnama.

S kolicima na kojima je pisalo Walking through New Zealand (u prijevodu: Pješice kroz Novi Zeland) prevalio je put od najjužnije točke otoka pa sve do Aucklanda. Tomica Kristić je dojmove sa svojega putovanja bilježio u svojem blogu od prvog dana, bez uljepšavanja i filtriranja, bez dlake na jeziku, točno onako kako ih je doživio. Doživljaje i dojmove s putovanja marljivo je bilježio u blogu Journey to the Middle – Earth, a priču o svojoj čudesnoj pustolovini pretočio u istoimenu knjigu Putovanje u Međuzemlje i pokrenuo crowdfunding kampanju na platformi Indiegogo kako bi prikupio novac za tiskanje same knjige. U razgovoru s njim htjeli smo saznati koliko ga je ta avantura promijenila i to je tijekom godina na putu s palcem u zraku naučio o sebi i o svijetu.

Možeš li opisati svoje iskustvo s putovanjem autostopom?
Prvo iskustvo stopiranja stekao sam još u prvom razredu srednje škole, kada sam učestalo kasnio na autobus. Do škole me dijelilo točno deset kilometara glavne ceste, i autostop je bio pravi izazov da ne zakasnim na nastavu. Većinom sam uspio stići na vrijeme, ali dogodilo se da bih pokoji put i zakasnio. Na neko neshvaćeno čudo, profesori su imali toleranciju kada bih zbog stopiranja zakasnio. Tako da, kao što vidite, još u ranoj fazi puberteta sam isklesao zanat autostopera. Kasnije sam malo stopirao po Hrvatskoj, da bih prije kojih desetak godina autostopom odlučio otići do Nizozemske i natrag. Bilo je to dvotjedno putovanje koje mi je proširilo granice svijesti i gdje sam se zaljubio u takav način putovanja. I onda je došla ta famozna 2015. godina u kojoj sam se autostopom uputio na Novi Zeland. Nakon četiri godine stopiranja svijetom, to sam i ostvario.

Je li ti u nekom trenutku došlo da ti je svega dosta i da se želiš okrenuti i vratiti doma? Ne biste vjerovali, ali nije jednom mi nije došlo da prekinem putovanje i da se okrenem prema doma. Naravno, bilo je padova, i to teških padova gdje mi se gubio smisao u sve ovo što radim, ali to su bile samo kratke faze koje se kad-tad moraju dogoditi. Najveći problem koji mi se pojavljivao bila je zasićenost samog putovanja. Došao sam do faze gdje mi je sve već dojadilo i ništa me više nije moglo impresionirati; bilo to da se nalazim na najljepšoj plaži Tajlanda, ili na nekom vulkanu u Indoneziji, ili usred rižinog polja u Vijetnamu. Bili su to kratki padovi morala koji su brzo nestali.

Možeš li izdvojiti najnegativnije/najpozitivnije iskustvo?
Što se tiče negativnih iskustava reći ću vam da ih uopće nisam imao. Naravno, bilo je tu par nesporazuma, ali ponajviše ili zbog jezične barijere ili zbog kulture koja nas je činila različitima. Ja smatram, odnosno uvjeren sam, da sve što nam se u životu dogodi, bilo to pozitivno ili negativno, pravi uzrok zapravo smo mi. Svojim ponašanjem, stavom i razmišljanjem sami prizivamo situacije koje nam se cijelo vrijeme neprekidno događaju. Recimo, da sam na autostop krenuo s nekom dozom straha, bojao se da će mi se nešto loše dogoditi, to bi se vrlo vjerojatno s vremenom i dogodilo. Zašto? Zato što mislima i emocijama sami privlačimo sve što nam se u životu dogodi. Ako smo fokusirani samo na loše stvari, takve stvari polako nam se i događaju. I obrnuto.

Koliko se promijenilo tvoje gledanje na svijet i na ljude?
Pa najviše se promijenilo na način što sam dobio saznanje da smo mi, ljudska bića, slobodnija nego što mislimo da jesmo – čak bih rekao svemoguća – i da se granice koje nas sprječavaju da nešto uradimo nalaze samo u našim umovima. Kako sam putovao svijetom, a pogotovo kada sam po cijele dane vukao kolica po Novom Zelandu, te granice počele su same od sebe nestajati, da bih u jednom trenutku shvatio da sve što si zamislimo da to možemo i ostvariti. Ako me pitate što sam dobio na tom putovanju, reći ću vam da sam dobio saznanje da ništa nije nemoguće.

Autostopiranje vs. hodanje, kakva je strategija putovanja izazovnija, odnosno što je teže?
Razlika u ta dva segmenta putovanja je nebo i zemlja. Kada putujete autostopom, ishod i sudbinu tog dana predajete u nečije druge ruke. U autostopu postoje puno faktora o kojima ovisite: ponajviše o sreći hoće li vam tko stati ili neće, zatim o vozaču i o tome kamo on zapravo vozi, onda o vremenu: kiši, vjetru, užarenom suncu i tako dalje. Stopiranje je jako nepredvidljivo i nikada ništa nije sigurno. Ali upravo zbog te činjenice, u njemu se sakriva neka posebna ljepota.

Pješačenje je čista suprotnost. Prilikom pješačenja sami sebi ste kreator; jedino vi utječete na dan koji je pred vama. Ne ovisite o nikome i sami određujete kako će vam dan izgledati. Rekao bih da je tjelesno izazovnije, dakako, ali i da se čovjek osjeća moćnije i samouvjerenije nakon što prehoda 30 kilometara dugu rutu, negoli kad uhvati prijevoz prilikom stopiranja.

Kako si se osjećao kada si konačno došao do cilja?
Zanimljivo, ovo me još nitko nikada nije pitao. Kako sam se osjećao? Normalno. Nije bilo niti trunčice euforije, sreće, tuge. Nije bilo ničega. Bio sam nekako flegmatičan, kao da sam sebe promatram iznutra. Bila je to neka vrsta budne meditacije gdje sam svjedočio okolini u kojoj se nalazim. Jedno vrlo neobično iskustvo.

Plan za budućnost – što dalje?
Prije koji mjesec završio sam s pisanjem svoje prve putopisne knjige, te uskoro krećem s predavanjima, tj. s turnejom po Hrvatskoj i nekim okolnim zemljama bivše Juge. A nakon što s time završim krećem s pisanjem druge knjige, a zatim i treće, jer planiram napisati trilogiju.
Znači, s pisanjem i predavanjima bavit ću se sljedeće dvije godine, a kad to sve jednog dana završi, onda krećem u neki novi projekt, neko novo, pa čak i veće, putovanje nego što je to bilo stopiranje do Novog Zelanda.

grey logo bijeli
  • MARKETING
  • IMPRESUM
  • UVJETI KORIŠTENJA
  • O NAMA
  • KONTAKT