Kategorije
Kolumna

Mali trkači i velike navijačice – trka, smijeh i zabava na Savskom nasipu

Kad se Zagreb počne buditi iz zimskog sna, Savski nasip postaje mjesto susreta, smijeha, pokreta i dobre energije. Proljetni cener i u 2026. godini donosi upravo ono što mnogima nedostaje nakon zime – razlog da se izađe van, pokrene tijelo i provede dan u društvu dragih ljudi, bez pritiska rezultata i štoperice.

Ova proljetna sportsko-rekreativna manifestacija već je godinama puno više od utrke. Ona je mali gradski festival zdravlja i zajedništva, na kojem se susreću rekreativci, trkači, hodači, obitelji s djecom, prijatelji i slučajni prolaznici koje privuku glazba, žamor i dobra vibra. Trči se, hoda se, navija se – ali prije svega se druži.

Posebno mjesto u srcu Proljetnog cenera imaju dječje utrke, koje svake godine pretvaraju startno-ciljnu zonu u najveseliji dio događanja. Mali trkači dolaze s mamama i tatama, bakama i djedovima, tetama, ujacima i prijateljima, a bodrenje s obje strane staze često je glasnije nego na ‘pravim’ utrkama. Cika, vika, pjesma i ponosni osmijesi – to su prizori koji najbolje opisuju duh Proljetnog cenera.

Naglasak cijelog događanja je na zdravlju i kretanju, ali bez stroge forme i natjecateljske ozbiljnosti. Ovdje se slavi svaki korak, svaki pokušaj i svaka odluka da se subotnje prijepodne provede aktivno, na svježem zraku, u dobrom društvu. Upravo zato Proljetni cener privlači i one koji možda prvi put obuvaju tenisice za utrku.

Veliku podršku manifestaciji daju i snažni sponzori, među kojima se ističu renomirane tvrtke poput Centra zlata, Garmina, Školske knjige i PIP-a, uz brojne druge partnere. Njihova podrška omogućuje bogat startni paket, raznolike sadržaje u startno-ciljnoj zoni i dodatnu dozu festivalske atmosfere koja cijeli događaj čini još privlačnijim za sudionike svih generacija.

No ono što Proljetnom ceneru daje posebnu težinu i smisao jest njegov humanitarni karakter. Utrka se i ove godine održava u suradnji s udrugom Crveni nosovi, koji svojim posjetima bolnicama svakodnevno unose radost i olakšanje djeci i njihovim obiteljima. Sudjelovanjem i donacijama trkači i posjetitelji postaju dio te lijepe priče, potvrđujući da kretanje i sport mogu imati i veliko srce.

Proljetni cener tako još jednom potvrđuje svoju krilaticu – Buđenje iz zimskog sna – ne samo kao poziv na fizičku aktivnost, nego i kao podsjetnik na važnost zajedništva, veselja i brige za druge. Jer ovdje se ne trči samo kilometar više, nego i korak bliže zdravijem, povezanijem i sretnijem proljeću.

Kategorije
Kolumna

40 kilometara, jedan sat i bezbroj podataka: moj digitalni trening s Huawei GT 6 Pro

Nakon nekoliko tjedana trčanja, testiranja i istraživanja kvarta, došlo je vrijeme da Huawei GT 6 Pro stane na pravi ispit – biciklističku rutu kroz Zagreb. Jutro je svježe, nebo vedro, a plan jednostavan: od Sesveta do Jaruna i natrag, više od 40 kilometara kroz gradske ulice, mostove i nasip uz Savu. Dovoljno da se vidi koliko jedan pametni sat može držati ritam s vozačem – i koliko tehnologija može postati dio same vožnje.

Tehnologija s dozom elegancije

Na ruci se Huawei GT 6 Pro odmah istakne – titan, safirno staklo, AMOLED zaslon koji ne gubi sjaj ni na suncu. Nije to više samo “gadget”, nego pravi komad opreme koji bi mirno mogao stajati i uz elegantno odijelo, ne samo uz sportski dres. U njemu je Huawei spojio dizajn i ozbiljnu sportsku elektroniku: novi Sunflower dvopojasni GPS, precizni senzori pulsa i baterija koja, prema specifikacijama, traje danima. No brojke na papiru su jedno – ono pravo pokazuje cesta.

Kad tehnologija prepozna ritam

Od prvih metara, Huawei GT 6 Pro se ponaša kao suputnik koji zna kad stati i kad ubrzati. Čim se svjetlo na semaforu promijeni, sat zaustavlja mjerenje, a čim kreneš – sve se nastavlja, bez dodirivanja ekrana. Reakcije su brze, intuitivne, gotovo prirodne. GPS hvata signal u nekoliko sekundi i – što je rijetkost – ne gubi ga cijelu vožnju. Ruta od Sesveta do Jaruna u Huawei Health aplikaciji izgleda uredno, bez „skakanja“ i rupa. Toliko precizno da bi se karta mogla uokviriti kao minimalistički plakat.

Zvuk koji vozi s tobom

Da test bude potpun, uključene su sve zvučne obavijesti – od svakih 10 kilometara, do upozorenja o pulsu. Ispostavlja se da su voice prompts više prijateljski podsjetnik nego smetnja. Sat ne govori previše, ali kad progovori, znaš točno što ti želi reći. To daje osjećaj ritma – kao da imaš mini trenera koji te ne gnjavi, ali te podsjeća da dišeš pravilno i držiš tempo.

Baterija koja prati tvoj tempo

Za dodatni izazov, sat nisam punio prije polaska – baterija je bila na 21 posto. Ipak, Huawei GT 6 Pro bez problema izdržava cijelu vožnju s uključenim GPS-om, mjerenjem pulsa i svim senzorima. Na cilju ostaje još dovoljno energije za još koju dionicu. Prema Huaweijevim podacima, u punom GPS načinu može raditi i do 40 sati neprekidno – brojka koja u praksi djeluje itekako realno. Sat koji ne traži punjač svaki dan? U 2025., to je luksuz.

Kad analiza postane motivacija

Nakon vožnje, svi se podaci automatski sinkroniziraju s Huawei Health aplikacijom, dostupnom i za Ios i Android uređaje. I tu zapravo počinje druga faza iskustva – ona digitalna. Na ekranu se otvara karta s rutom, grafovi pulsa i brzine, prosječna visina, segmenti i pulsne zone. Sve jasno, čisto, intuitivno. Za one koji vole dublju analizu, aplikacija nudi i VO₂ Max, oporavak, spavanje, razinu stresa… No najviše fascinira koliko je sve pregledno i smisleno – nema tehničkog kaosa, samo podaci koji motiviraju.

Sat koji razumije tvoju vožnju

Kad se sve zbroji, Huawei GT 6 Pro nije samo pametni sat – to je digitalni suputnik koji prati svaki okret pedale i svaku sekundu pulsa. Drži signal, ne kasni, ne posustaje. U praksi to znači da se možeš usredotočiti na vožnju, a on će zapamtiti sve ostalo. Od Sesveta do Jaruna, svaki kilometar ima svoju digitalnu priču – i ovaj sat zna ispričati svaku do kraja.

Uređaj koji razumije ritam tvog treninga

Huawei GT 6 Pro položio je ispit izdržljivosti i stila. Spoj elegancije, precizne tehnologije i sportske upotrebljivosti čini ga uređajem koji će jednako privući bicikliste, rekreativce i one koji jednostavno vole dobre gadgete. Na kraju dana, nije to samo sat koji broji kilometre – to je uređaj koji razumije ritam tvog treninga, tvoju izdržljivost i tvoj tempo života.

Kategorije
Kolumna

Slatki grijesi: Što (ne) jesti nakon treninga?

Nije nikakva novost kad ustvrdimo da je pravilna i zdrava prehrana ključ za vraćanje energije potrošene tijekom treninga, no čini li se i vama da nakon potrošenih kalorija tijekom pilatesa, joge, trčanja, rolanja, vožnje biciklom ili bilo kojeg drugog oblika rekreacije, ne pazite baš uvijek na vrstu i količinu hrane koju jedete, čak i nedugo nakon završenog treninga. Unos tekućine, najčešće vode, nekako nam je postao rutina, no što je s hranom?

Ako uzmemo u obzir da stručnjaci predlažu da ne jedemo barem dva sata uoči treninga i da si nakon odrađenog vježbanja ostavimo malo vremena da se tijelo oporavi, koje su to namirnice koje bismo svakako trebali izbjegavati po povratku kući?

U startu smo iz savršeno jasnih razloga isključili odlazak u McDonalds na putu do kuće, svakako treba isključiti i pizzerije, ćevabdžinice i slične restorane brze (i nezdrave) hrane, ali i po dolasku pred vlastiti hladnjak nerijetko nam se nude proizvodi koje obavezno treba izbjegavati.

Vjerovali ili ne, stručnjaci za nutricionizam savjetuju da se nakon treninga ne bacamo na sirovo povrće. Naime, iako je riječ o zdravom, nemasnom obroku, mrkva, celer i ostalo povrće samostalno nisu dovoljno hranjivi da vam mogu značajnije pomoći u oporavku energije. Druga je stvar ako povrće kombinirate s, recimo, jogurtom, no grickanje sirove mrkve (neki obožavaju i svježi grašak) jednostavno zaboravite.

Razne slane grickalice su također među prvima na listi zabranjene hrane i to zato što vam snizuju razinu kalija, a tu je i uživanje u mliječnoj čokoladi, prepunoj šećera i kalorija. No za ljubitelje čokolade ipak postoji i dobra vijest: ako baš morate onda se počastite s tamnom čokoladom koja sadrži najmanje 70 posto kakaa. No i nju jedite umjereno!

Kolači su također na popisu zabranjenog. Ma koliko god voljeli slatko i ma koliko god netko u vašoj obitelji dobro pekao kolače, nemojte pasti u zamku i baciti se na slasnu tortu, kremšnite i ostale delicije koje vas mame. Riječ je o hrani s ogromnom količinom masnoća, a bez previše hranjivih tvari potrebnih za oporavak vašeg tijela.

Na kraju – piće. Voda je najbolji izbor, a najlošiji su razni sokovi puni šećera. Ako ste se baš tako jako oznojili posegnite za nekim sportskim napitkom, no znajte da nije baš svaka bočica na kojoj piše energetski napitak – dobra i zdrava, baš kao što nije svaki sok prirodan iako baš to velikim slovima piše na pakiranju. Zato je najbolje držati se vode; njome utažite žeđ, rehidrirajte se i onda nadomjestite elektrolite.

Kategorije
Kolumna

Magični trokut: Motivacija, ciljevi i uspjesi

U trenerskim vodama psihologija je divna, interesantna i komplicirana stvar. Bilo da se radi o profesionalnim sportašima ili rekreativcima, procesi razmišljanja, psihološka stanja i prije svega motivacija itekako utječu na naše postupke, performanse i rezultate. Psihologija sporta kao posebna grana sama govori o važnosti motivacije kod sportaša (intrinzična i ekstrinzična), ali u brojnim definicijama i svrstavanjima postupaka i procesa u određene kutije, izgubi se osjećaj kako motivacija izgleda, kako ju uspjeh nadopunjuje i kako to izgleda u svakodnevnom životu.

Svatko od nas ima vlastite razloge zašto trčimo i treniramo, svatko ima različite ciljeve te jednako tako doživljaj uspjeha je za svakoga individualan. Ipak, svi dijelimo želju za treningom, uspjehom i dostizanjem tog nekog cilja ispred nas (mentalnog, fizičkog, metaforičkog). Prije nego što smo se uopće pokrenuli u nama postoji želja i motivacija jer, da je nema, ne bismo obukli tenisice i istrčali taj prvi kilometar. I što onda? Osjećate to? Osjećaj uspjeha i pobjede. Za nekoga je ta pobjeda mala, a za nekoga je već taj prvi korak djelovao kao nedokučiva prepreka.

Osobno se i dalje se borim s tim prvim korakom ili prvom serijom vježbi. Onaj lijeni dio mene (vražićak na ramenu) govori kako trening mogu odraditi neki drugi dan no već sam naučio na njega te ga samo ignoriram i krećem s akcijom. Sad će sve ostalo što radim biti puno lakše jer je najteži dio iza mene. Ako se tako osjeća netko tko je preko pola svog života u sportu i kome je to profesija, sasvim je normalno i prirodno da se tako osjećate i vi. Slobodno dajte na važnosti toj prvoj pobjedi, tom prvom koraku jer je on najbitniji, a jednom kada doživite taj osjećaj uspjeha i samopouzdanja sve ide na lakše.

Novi cilj, novi osjećaj uspjeha

Motivacija nas tjera na akciju, akcija na uspjeh, a uspjeh dodatno pojačava motivaciju. Sada ste na konju i ulazite u magični krug napretka. Na putu do velikog cilja postoje brojni manji ciljevi i znam kako to zvuči jednostavno i logično, ali značaj i doprinos manjih ciljeva na našu motivaciju i samopouzdanje je ogroman. Za nekoga tko tek kreće s trčanjem već je 5 minuta u komadu izazov, a kamoli utrka na 10 kilometara. Upravo će nam ta utrka poslužiti kao primjer kako nas manji ciljevi i uspjesi guraju dalje. Kao što sam spomenuo, prva pobjeda je oblačenje tenisica i sam odlazak na trening, a jednom kada smo to napravili stvari su u pokretu i krećemo s novim izazovima. Jučer nam se trčanje 4 kilometra činilo naporno i gotovo nemoguće, a danas uz lagane izmjene trčanja i hodanja shvaćamo kako nije toliko strašno koliko smo mislili. Nekoliko tjedana kasnije, uz znoj i pokoju muku, uspijevamo trčati puna dva kilometra bez potrebe za hodanjem. Novi cilj, novi osjećaj uspjeha i ostvarenja je tu.

Uzdihani shvaćate kako se uspjesi nižu te uz upornost i kontinuitet ubrzo dolazi vaša prva utrka na 5 kilometara. Nije prošlo točno kako ste mislili, hodali ste više nego što je bilo u planu, no nema veze. Hej, prva utrka je iza vas, ako to nije uspjeh ne znam što je, a to malo nezadovoljstvo pretvaramo u novi cilj i novu motivaciju. Uz daljnje treninge, još znoja i mučenja već iduću utrku ostvarujete i premašujete rezultat koji ste očekivali te utrka na 10 kilometara više ne djeluje nedokučivo. Znate kako do tog cilja još ima truda i rada, ali pogled na nekoliko mjeseci iza vas i točku s koje ste krenuli ispunjava vas osjećajem nade i novom dozom motivacije.

Treninzi nikad ne postaju lakši

Slijede treninzi, još znoja, još muke, ništa ne postaje lakše, dapače čini vam se upravo suprotno. Čar i prokletstvo treninga je da oni nikad ne postaju lakši, kako napredujemo i gazimo ciljeve tako mijenjamo i pojačavamo treninge. Zona komfora je zona bez napretka, a već znate kako ste do ove točke došli uz napor i trud te kažete sami sebi ‘pa neću valjda sad odustat’. Znojni i umorni nastavljate dalje jer ostvarit ćete taj cilj pa makar vam bilo zadnje, a u međuvremenu zadajete si manje ciljeve. Oni mogu izgledati egzaktno kao na primjer: sutra trčim 7 kilometara za 40 minuta ili ovaj tjedan trčim tri treninga i ubacit ću dopunski trening snage.

Drugi tip ciljeva može biti potpuno subjektivan: želim uživati i opustiti se u treningu.  Obje vrste su bitne jer nam pomažu u upornosti i kontinuitetu kako se bliži dan velike utrke na 10 kilometara. Zadnji trening osjećali ste se umorno na devetom kilometru te vas hvata trema pred sami start, ali uz adrenalin i atmosferu koju utrke nose sa sobom, ulazite u cilj s osmijehom i osjećajem uspjeha i ponosa. Ostvarili ste cilj koji se, ne tako davno, činio nedokučiv, pobijedili ste sami sebe i sve prepreke na putu do ovog dana. Čestitamo!

Ništa ne dolazi preko noći

Glavni cilj smo ostvarili, ali putovanje ne staje tu. Nekoga će ovakav rezultat motivirati na još jače treninge, a netko će pomisliti ‘za koji vrag sada treniram’. Zato je bitno naći nove ciljeve i izazove, a oni mogu izgledati totalno drugačije. Od povećanja dužina (polumaraton, maraton…), preko ubrzavanja tempa (10 kilometara ispod 1 sata, 5 kilometara ispod 25 minuta), novih disciplina (trail utrke) do totalno subjektivnih ciljeva (trčanje u društvu, za vlastiti užitak, radi zdravlja, mršavljenja…). Njihovo samo postojanje odražava se na našu motivaciju, njihovo dostizanje jača naše samopouzdanje, s jačim samopouzdanjem ohrabreni smo postaviti i ganjati veće izazove i nove ciljeve, a sve je to započelo onom prvom odlukom: kvragu i sve, oblačim te proklete tenisice.

Važno je sjetiti se kako put do tih ciljeva gotovo nikad nije linearan. Bit će dana kada treninzi idu lagano, kada idu teško, kada nam se čini kako se ne mičemo s mjesta i kako taj naš cilj nije vrijedan muke i truda. Naravno, kao i sve bitno u životu, ništa ne dolazi preko noći i put do uspjeha rijetko je kad lagana šetnjica uz more te su zato tu prijatelji, društvo i treneri koji će vas pogurati dalje i izvući pokleknutu motivaciju iz vas. Za takve dane odredite si manji cilj i promatrajte kako će njegovo ostvarenje pozitivno djelovati na vas.

Kategorije
Kolumna

Ma kvragu i sve…

Vjerujem kako smo se svi ovoga ljeta pošteno skuhali. Bilo u gradu ili na moru, sunce je bilo nemilosrdno. Inače ne podnosim pretjerano vrućine tako da mi je ovo ljeto volja za treningom i kretanjem bila u minusu. Znam da, valja se nekada i odmoriti, dopustiti tijelu da predahne i uživati u godišnjem no hoćete li vi popričati s mojim nogama koje nakon tri dana mirovanja i gledanja Olimpijskih igara žele isprobati sve viđene aktivnosti? Nema veze, naučio sam se već na svoju čudnu prirodu, a valjalo bi se maknuti iz klime i udahnuti zrak. Vrijeme je za maknuti se s plaže ili iz grada i zaputiti se u brda.

Opet ta neka brda? Pa zar se stvarno opet nekamo penjemo? Naravno! Sljeme me dugo nije vidjelo, a navodno na vrhu puše lagani vjetrić. Glasio je moj unutarnji dijalog ljetnog ljenjivca i avanturističkog „uvijek u pokretu“ duha koji je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja napokon pobijedio. Vrućina ga je zadnjih nekoliko dana ubijala, a ljetni ljenjivac uživao je u apsolutnom dosađivanju i pobjedi nad najvećim neprijateljem: motivacijom. Da, čak i najentuzijastičniji i najmotiviraniji treneri znaju imati problema s motivacijom. Gunđam u sebi i na glas kako je vani odvratno za bilo kakvu vrstu treninga i kako je knjiga koju čitam upravo postala napeta dok istovremenom oblačim tenisice i spremam 64 litre vode u ruksak (i još 5 boca s ledom). Otvaram vrata i dalje negodujući odlazim u brdo.

Ideja nije da svaki put na trening idemo sa smiješkom na licu. Mnogo puta neće nam se dati, radije bi popili čašu vina i pogledali epizodu opuštajuće serije no i dalje se uspijevamo natjerati jer znamo fizičku i psihičku nagradu zbog kojih se muka isplati. Kako sam u jednom tekstu pisao, kontinuitet je ključ, a danas ću tome nadodati i raznovrsnost. Po programu mislio sam odraditi eksplozivni trening za noge koji uključuje brojne skokove i sprinteve. Vrijeme i gravitacija bili su taj dan protiv mene, a ljenjivac već danima pokušava zapaliti spomenuti program. Hrabrom odlukom odlučio sam ignorirati napisano i odraditi nešto, bilo što samo da se pokrenem i maknem, a brdo je rješenje.

Hladovina pruža koliko toliku zaštitu od sunca dok svaki prijeđeni vertikalni metar donosi mrvicu svježiji zrak. Misli lutaju lijevo i desno dok noge laganim, ali sigurnim korakom gaze samo naprijed. Ne zanima me ni tempo ni tko me prestiže ni koga prestižem ni onaj medo što me gleda iza žbunja. Sam u svojim mislima, u pokretu, u zraku, u šumi….glava je sretna što je okružena bojama i mirisima, tijelo se istovremeno napreže i opušta. Ne mora svaki trening biti muka i pomicanje vlastitih granica već je napredak skriven u kombinaciji jakih, ciljem usmjerenih treninga i komplementarnih aktivnosti koje dopuštaju tijelu i glavi drugačiji pokret i priliku za bijeg od rutine. Ta rutina nije samo trening već odlazak na posao, šetnja po kvartu, kupovina namirnica ili odlazak u teretanu uvijek istim putem. Raznovrsne komplementarne aktivnosti održavaju tijelo aktivnim, a pritom donose prijeko potrebnu dinamiku u naše kretanje.

Uf ‘hajdemo za promjenu ovim putem, govorim sam sebi jer mi uobičajena ruta danas posebice ide na živce. Umjesto toga put me bespotrebno vodi okolo naokolo, ali sama činjenica da sam na novom (dužem, manje efikasnom) putu čini me sretnim. Uživam u pogledima koje nisam vidio godinama, uživam što mi cilj nije vrh, uživam jer sam tu, jer se krećem i jer sam uspio pobijediti i ušutkati onog dosadnog ljenjivca. Nakon još malo lutanja dolazim na vrh gdje me hladi povjetarac, a na licu je neizbrisivi osmijeh. Ne zato što sam se popeo na vrh, pobogu bio sam na njemu bezbroj puta, već zato što sam tu danas. Da sam ostao doma ne bi mi ništa falilo, hladio bih se pod klimom i odmarao bi još jedan ljetni dan (možda bi me malo prala grižnja savjesti) no izostao bi ovaj osjećaj. Osjećaj pobjede i postignuća. Ako sam ovo napravio danas, onda to mogu i svaki dan kad zaželim. Misli su to ne samo u mojoj glavi nego i kod vas svaki puta kada napravite nešto usprkos manjku volje, želje i/ili motivacije. Bilo da se radi o treningu, poslu ili nečem desetom, princip je isti. Nekada je najbolje reći: ma kvragu i sve, odoh u brda!

Kategorije
Kolumna

J*** mi se, činim ono što volim

Hmm sjedim, gledam i razmišljam. Ispred mene je laptop s praznom stranicom, pored mene knjiga s naslovom J**** mi se, čini ono što voliš, dok me s poda gledaju tenisice za trčanje. Dilema (ma trilema) je tu, a rješenje još nije na vidiku. Urednik ovog časopisa već mi hoće počupati svu kosu (svoje skoro pa i nema) koliko odugovlačim s tekstom, a razlog mog odugovlačenja je sasvim jednostavan: ne znam što bih uopće napisao.

Odlučujem se za tenisice jer je ipak sunčan dan, a novi snijeg od prošlog tjedna taman se počeo topiti pa su obližnji šumski puteljci spremni za moje korake. Da, opet ja u svojim Alpama, brdima i šumama daleko od gradskih gužvi gunđam kako nemam vremena ili inspiracije. Vraga nemam, tema o kojima bih mogao pisati ima na bacanje. Svaki novi trening vodi me na zabačene, snijegom prekrivene puteljke gdje se još vide koraci šumskih stvorenja koja su tu tumarala noć prije. No tekstove o trčanju u prirodi već sam pisao. Motivacija? Ma i o tome sam pisao. J*** mi se, odoh trčat, možda budem pametniji nakon lagane desetke.

Ok, evo me nazad. Sunce je zašlo, šuma je i dalje na mjestu, a moje tenisice su blatnjave jer tko bi rekao, kada se snijeg otopi nastaje blato (nema veze, roditelji su rano shvatili kako ne mogu držati odjeću ili obuću čistom duže od 2 i pol dana). Otvaram praznu stranicu teksta no knjiga me i dalje gleda. Ha! Tu leži odgovor, tema, misao dana, životna filozofija… Čini ono što voliš. Oprostit ćete mi ako dijelove teksta i ideje crpim iz te knjige (koja je usput rečeno apsolutna preporuka) no njezina filozofija odnosi se i na trčanje/trening/sportsku aktivnost kao i na život općenito. Kako činiti ono što volimo ili voljeti ono što činimo ako je u pitanju sportska aktivnost? Pa krenimo redom.

Zašto su ribari ponosni na ulovljenu tunu

Čuj njega, lik ode trčat jer mu se trči i to voli, kakav čudak, fiktivne su misli nekog slučajnog prolaznika ili trkača početnika kojemu je svaki trening muka i patnja. Apsolutno razumijem takve misli jer osobno nikad se ne bih mogao natjerati da dugo plivam, ali trčanje s druge strane je stvar koju volim činiti. Tijelo u pokretu, prizori i scenografija koja se mijenja, usponi koje treba savladati i nakon njih nizbrdice kao nagrada, a cijelo to vrijeme glava mi je u nekom bezvremenu, transu, toku…

‘Najbolji trenuci naših života nisu pasivni, receptivni, opuštajući trenuci… oni se obično zbivaju kada se tijelo i um rastegnu do krajnjih granica u dobrovoljnom naporu da se izvrši nešto teško i vrijedno truda’. Ha vidi ti mudrih riječi! Zato sam se tako pobjedonosno osjećao kad sam napokon savladao onu prokleto strmu i dugu uzbrdicu bez da su mi trebale nove noge ili dišni aparat. Zato planinari slave kada dođu na vrh planine, zato su ribari ponosni na ulovljenu tunu, zato se i svi genijalno osjećamo kad prvi put istrčimo 5 kilometara. Ima nešto u tom trenutku ostvarenja i pobjede koji vas gura dalje, zar ne. Gotovo da počinjemo voljeti sav napor koji smo u taj pothvat uložili i rado ćemo se idući put još više potruditi kako bi doza dopamina bila još jača.

Osjećaj uspjeha strašan je motivacijski i pokretački faktor. Ostvarivanje ciljeva koji smo sami sebi zadali važan je u sportu jednako kao i u svakodnevnom životu. Svi mi imamo velike želje i ciljeve koji iz današnje perspektive djeluju skoro nedokučivo (želim imati vikendicu na planini i istrčati ultramaraton) no taj veliki cilj možemo podijeliti u etape, rastaviti ga u korake i brojne manje ciljeve koji nas vode našem snu. Jednako kao što mnogi trkači na polumaraton ne gledaju kao jednu utrku od 21,1 kilometar nego na jednu desetku, dvije petice i završni, rastrčavajući kilometar. Ne samo da su naši ciljevi tako lakše dokučivi nego nas ostvarivanje svakog od tih manjih ciljeva tjera i gura dalje s novom dozom dopamina.Tako ću danas istrčati tih prokletih 10 kilometara i bit će mi super, a bome bih mogao napisati koju stranicu teksta jer na kraju krajeva volim i jedno i drugo ma kolikogod manjka inspiracije trenutno imam.

Ne propustite životne uspjehe i iskustva

‘Ljudi uvijek krive okolnosti za ono što jesu. Ne vjerujem u okolnosti. Ljudi koji uspijevaju u ovome svijetu su ljudi koji ustaju i traže okolnosti koje žele, a ako ih ne uspiju pronaći, onda ih stvaraju’. Ovaj gotovo Rockyjevski citat nije ovdje kako bi vas natjerao da se pokrenete istog časa ili prebacivao osjećaj krivnje za preskočeni trening od neki dan. Ne. Citat je ovdje kako bi presložili svoje misli o okolnostima i mogućnostima. U Austriji sam zaglibio u snijegu podučavajući ludu umjetnost spuštanja niz snježne padine poznatu i kao skijanje. To je sport na otvorenom gdje su uvjeti češće izazovni nego idealni pa tako se susrećem sa stavovima uf hupseri su, ne želim po tome skijati ili oblačno je, slabo se vidi, ajmo preskočiti trening, na što ljudima odgovaram kako je to idealna prilika postati još bolji i svestraniji skijaš. Osobno obožavam hupsere jer su mi zabavni, a zabavni su mi jer sam naučio skijat na njima (bilo je muke, ali osjećaj kontrole i pobjede jednom kada sam ih savladao je bio veličanstven). Jednostavnom promjenom razmišljanja iz ‘ovo je naporno i teško, ne želim to’ u ‘ok, j**** mi se, idem to savladati’ pretvaramo okolnost koja je do sada bila protiv nas u priliku, a uz malo truda i napora može postati stvar koji volimo činiti.

Vratimo se s brdskih padina u vaše okruženje i okolnosti koje vas okružju. Gledate svoje prijatelje kako su bili sretni nakon utrke prošloga vikenda ili kako uživaju u tečaju plesa kojega su nedavno upisali. Vi to isto možete ostvariti no uvijek postoji ono ‘da, ali…’ koje nas koči, sputava i brani kojekakve životne uspjehe i iskustva. ‘Da, ali oni su cijeli život u sport, njima je to lagano.’ ‘Da, ali ja nemam ritma’. Ne tvrdim da će put biti lagan i da ćemo postići identičan uspjeh kao prijatelji iz priče (možda ćemo ih i nadmašiti hehe) no uz ‘j*** mi se, ja to mogu’ mantru, korak po korak i nogu pred nogu počinjemo ostvarivati manje ciljeve koji sa sobom nose osjećaj uspjeha i ponosa. Tako krećemo se prema velikom cilju, a istovremeno počinjemo voljeti sami proces učenja/treniranja. Uskoro su nam mali ciljevi gotovo bespotrebni jer trening sam sebi postaje smisao, cilj i stvar koju volimo. ‘Čovjek je istinski velik kada djeluje iz strasti’, a ja bih na strast dodao još i inat. Nema ništa ljepše kada pokažemo drugima, a još bitnije i sebi, da to možemo.

James Bond lista

Poslužit ću se još jednim trikom iz knjige (malo ću ga prilagoditi kontekstu) te ćemo zajedno doći do zanimljivih zaključaka i spoznaja. Uzmite komad papira (da, mora biti papir jer glava će zaboraviti, a zabilješka na mobitelu/laptopu nije toliko romantična) i na njemu napišite sportske aktivnosti koje volite raditi. Pišite sve što vam padne na pamet, bitno je da ste u tome uživali pa makar ste tu aktivnost probali samo jednom prije 20 godina u srednjoj školi. Jeste? Ok evo još koja minuta… primjećujete li nešto zanimljivo? Još bitnije, bavite li se i dalje aktivno time? Ako ne, zašto? Ne morate odgovoriti meni ili ikome drugome, ali odgovorite sebi i to iskreno.

A sada na taj isti papir napišite sportske aktivnosti koje nikada niste probali, a željeli biste. Može biti bilo što i broj je naravno neograničen (moj popis sadrži skakanje iz aviona, wingsuit flying, surfanje, tečaj salse…). Imao sam nedavno klijenta koji ima svoju James Bond listu aktivnosti koje želi ne samo naučiti već i dobiti licencu (Licence to Kill? Heh). Upravo je na putu postati ski instruktor, a već ima ronilačku licencu. Iduće na redu mu je snowboard, lov i na kraju želi postati pilot.

Vratimo se vama, sve je na papiru? Odlično! Sada vidite kako se vi i vaše tijelo želite kretati, savladati prepreke, naučiti nove vještine i na kraju, igrati se i uživati. Otkrili smo koje vas aktivnosti privlače, sami ste osjetili osjećaj sreće i radosti pišući određene riječi te se upravo tim aktivnostima trebate nastaviti ili početi baviti.

Ideja sporta, osjećaja uživanja, uspjeha i boljeg života kao i ideja ovog teksta je pronaći aktivnost koju volimo i prigrlimo ju u naš život. Istini za volju, nisam znao točnu završnu misao teksta kada sam ga počeo pisati. Rekao sam ‘J*** mi se, piši kako ti misli idu i doći ćemo do pametnog zaključka’. Sada buljim u natipkane stranice s osjećajem ponosa i uspjeha (uh kao da sam napisao cijelu knjigu, a ne običan članak), na kraju krajeva volim prenositi misli i ideje na papir (laptop pobogu i dovraga) na milost i nemilost vas čitatelja. Isto tako volim trčati i maltretirati sebe i druge s raznim treninzima, volim učiti ljude kako se najlakše strmopizditi niz snježne padine. Kako kaže jedna pametna knjiga: J*** mi se, činim ono što volim, a to možete i vi.

Kategorije
Kolumna

U životu ništa nije crno-bijelo. Tako je i s prehranom

Siječanj nam lagano prolazi, a dijete, detoksi i kojekakvi preparati za mršavljenje iskaču na sve strane. Obećavaju se fantastični rezultati u izuzetno kratkom roku i iako smo svjesni one stare izreke ‘ako zvuči predobro da bi bilo istina – obično je tako’, kada je naše zdravlje u pitanju to zanemarujemo kako bismo što prije bili zadovoljni odrazom u ogledalu. ‘Idem sad na xy dijetu, a kad skinem kilograme ću se zdravo hraniti’. Zvuči poznato?

Svi smo bili u toj situaciji, nezadovoljni svojim izgledom krenemo istraživati kojom dijetom ćemo najbrže skinuti višak koji nas muči i nadobudno krenemo s najnovijom dijetom. Religijski se držimo svih uputa i zabrana koje dolaze uz nju, vidimo pomak brojke na vagi da bi nakon dva-tri tjedna odustali i vratili se starom načinu prehrane uz ‘nadoknađivanje’ u uživanju u hrani koja nam je bila zabranjena dok smo bili na dijeti te tako vratili izgubljeno i dodali još koji kilogram. Pa nakon nekog vremena opet krenemo s istim ciklusom s istim rezultatima. Zašto je to tako?

Zato što restriktivne dijete eliminiraju cijele skupine namirnica i stvaraju osjećaj uskraćenosti. Iako mogu dati kratkoročne rezultate, restriktivna priroda često dovodi do neravnoteže u prehrani i, što je još više zabrinjavajuće, potencijalnih zdravstvenih rizika. Osim rizika za zdravlje, često dolazi do poremećaja u prehrani ili nezdravog odnosa prema hrani. Tako često možemo čuti da određena namirnica deblja i da je ne smijemo jesti ili da je neka namirnica savršena i da baš nju moramo jesti kako bismo ubrzali metabolizam i skinuli kilograme.

Realnost je da u prehrani nije sve tako crno/bijelo. Ništa nije zabranjeno niti se treba u potpunosti izbaciti iz prehrane. Nema zabranjenih, ni savršenih namirnica. Bitna je ravnoteža kako bi zadovoljili energetske i nutritivne potrebe organizma u skladu s individualnim potrebama. Zašto nam je to tako teško prihvatiti?

Pravilna prehrana zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja. Zahtijeva razumijevanje značaja uravnoteženih obroka, kvalitetnih sastojaka i utjecaja prehrane na naše zdravlje, a ne samo izgled. Ne obećava fantastične rezultate u kratkom vremenu nego zagovara dosljednost, strpljivost i osviještenost prilikom odabira naših obroka. Potiče nas na razmišljanje i osvještavanje što unosimo u naše tijelo i posljedice istoga. I nema određeni rok. Pravilna prehrana je nešto što podrazumijeva dugoročne promjene koje ćemo održavati do kraja života.

Dobro uravnotežena prehrana, bogata vitaminima, mineralima i antioksidansima, podržava bezbroj tjelesnih funkcija, od jačanja imunološkog sustava do popravka stanica. Hranjive tvari dobivene iz zdrave hrane neophodne su za održavanje razine energije, promicanje mentalne jasnoće i osiguravanje učinkovitog funkcioniranja naših organa i organizma

Pravilna prehrana moćna je preventivna mjera protiv kroničnih bolesti. Prehrana bogata antioksidansima, kojih ima u izobilju u voću i povrću, pomaže u borbi protiv oksidativnog stresa i upala, smanjujući rizik od bolesti poput bolesti srca, dijabetesa i određenih vrsta raka. Dugoročne dobrobiti pravilne prehrane daleko nadilaze estetiku, obuhvaćajući proaktivan pristup očuvanju zdravlja. Pozivam vas da početkom ove godine ne pokušavate nove dijete nego se posvetite uvođenju novih zdravijih navika i vrlo brzo ćete primijetiti pozitivne promjene. Ne samo što se tiče zdravlja nego i izgleda, jer gubitak viška kilograma i održavanje zdrave težine je samo jedna od nuspojava pravilne prehrane.

Kategorije
Kolumna

Tražite istinski osjećaj slobode i sreće? Prepustite se prirodi

Svi već znamo kako je tjelovježba i boravak u prirodi zdrav za naše tijelo. Svugdje čitamo i čujemo o tome kako poboljšati kvalitetu svog života, kako očuvati vlastito zdravlje, što jesti, što piti, koje namirnice kupovati, kako spavati… Da, ovaj tekst bavi se boljim životom, ali na jedan drugačiji način. Način koji opušta tijelo i rješava vas stresa, a pritom od vas traži da radite apsolutno ništa. Pri tome ne mislim na izležavanje u krevetu i gledanje omiljene serije (kolikogod to i sam volim) već na jednostavan boravak u prirodi (ne aktivnost, već jednostavno bivanje u prirodi – važna razlika).

Priroda! Divna, krasna, šarena i živa priroda, daleko od buke, daleko od užurbanog života i od stresa. U prirodi se svijet usporava, misli stišavaju i tijelo se počinje opuštati. Kad ste zadnji puta bili na nekoj zapuštenoj plaži gdje nema gužve ni buke? Samo vi, sunce i more, sjećate li se osjećaja? Ugodno zar ne. Prva stvar koju ćemo primijetiti kada se sami (ili skoro sami) nađemo okruženi prirodom jest opuštanje tijela. Buku prometa zamjenjuju ritmični udarci valova o plažu, miris jutarnje kave ili znojnih ljudi u tramvaju zamjenjuje miris soli i mora… Boravak i opuštanje u prirodi podrazumijeva sva naša osjetila zato odložite mobitel negdje daleko sa strane, budite sigurni da vas nitko i ništa ne ometa, nađite udobnu poziciju i neka priroda uđe u vas kroz sva osjetila i pravo opuštanje može početi.

Prvi osjet, vid. Naše oči svakodnevno upijaju tone informacija, a posao im ne olakšava višesatno buljenje u stotine ekrana koji su postali dio naše svakodnevice. Učinci prirode i njezinih boja na ljudsko oko su i fizički i psihički. Prirodni svijet nudi širok spektar boja, tekstura i uzoraka koji utječu na naše raspoloženje, percepciju i zdravlje. Promatranje te raznolikosti poboljšava vizualnu percepciju i potiče sposobnost oka da razazna zamršene detalje. Ova poboljšana vizualna percepcija nije samo estetski ugodna, već je korisna za kognitivni razvoj. Prirodne boje ugodno djeluju na oči i očne mišiće te se oni počinju opuštati, dok svjetlo igra vitalnu ulogu u regulaciji bioritma u što ulazi naše spavanje i budnost. Temperatura boje prirodnog svjetla mijenja se tijekom dana, od sramežljivih žućkastih nijansi jutarnjeg svjetla preko hladnijeg, plavičastog podnevnog svjetla do jarkih i strastvenih crvenila zalaska sunca . Ova varijacija temperature boje pomaže u sinkronizaciji naših unutarnjih tjelesnih satova i doprinosi boljoj kvaliteti sna.

Različite boje u prirodi mogu izazvati i širok raspon emocija. Na primjer, živopisno zelenilo bujnih šuma može stvoriti osjećaj mira dok vatreno crvene i narančaste boje zalaska sunca mogu izazvati osjećaj topline i uzbuđenja. Plavo nebo i vodene površine često donose osjećaj spokoja. To nije slučajno jer prirodne kombinacije boja izazivaju proizvodnju određenih neurotransmitera poput serotonina koji pozitivno utječu na raspoloženje. Dakle emocionalne reakcije na boju utječu pozitivno na ljudsko oko te mogu dovesti do smanjenja tjeskobe i poboljšanja mentalnog zdravlja. Sve to opisuje hipoteza biofilije koja govori kako je naš afinitet prema prirodi duboko ukorijenjen u našoj biologiji i evolucijskoj povijesti, a tjelesni i psihički odgovor na prirodne boje manifestacija je te veze.

Priroda osim svojih boja sadrži i svoje specifične mirise. Već sam spomenuo miris soli i mora, a osobno obožavam miris borove šume, odnosno crnogorice. Prirodni mirisi imaju snažan učinak na naše emocije. Arome cvijeća, drveća i bilja izazivaju osjećaj sreće, opuštenosti i zadovoljstva. Pojam aromaterapija veže se uz korištenje specifičnih mirisa za promicanje emocionalne ravnoteže i mentalnog zdravlja. Upravo to pokušavaju imitirati wellness centri uz razna eterična i mirisna ulja, ali doživljaj prirode nije limitiran samo na jedno osjetilo. Udisanje izraženih (ali ne preintenzivnih) mirisa smanjuje hormon kortizol koji je povezan uz stanje stresa i napetosti. Neki mirisi imaju analgetska svojstva odnosno pomažu u ublažavanju glavobolja i bolova u mišićima, dok drugi pozitivno utječu na razmišljanje i pamćenje.

Osim vida i mirisa, tu je još i sluh. Svakodnevnu buku prometa, zvonjavu mobitela i notifikacija zamjenjuju ugodniji zvukovi. Zvuk vjetra u krošnjama, sretnih i pjevnih ptica, zvuk valova, a kad smo već kod mora ne možemo izostaviti i zrikavce koji kao da nam govore ‘sve je dobro, opustite se’. Dokazano je da prirodni zvukovi snižavaju krvni tlak i otkucaje srca. Nježni, ritmični zvukovi prirode potiču stanje mira što dovodi do poboljšanog kardiovaskularnog zdravlja. Ostvaruje se miran ambijent koji je pogodan za ljudski živčani sustav, smanjuje se razina stresa, a povećava se opuštenost. Čak i odsutnost zvukova, odnosno tišina, pomaže u smirivanju tijela i misli. Upravo u ovakvom ambijentu život postaje jasniji i možda se baš u tome trenutku mira i opuštenosti ispred vas pojavi rješenje za problem koji vas muči. Za potpuni doživljaj trenutka i povezanosti s prirodom tu je još osjet dodira.

Osjetite vlažnu travu ispod sebe, napipajte hrapavo i staro drvo ili mekanu mahovinu, protrljajte noge u pijesku ili među kamenčićima. Kolikogod su odjeća i obuća korisni, naše je tijelo dio prirode te, da bi ju u potpunosti upili, želimo se s njom spojiti i dodirom. Idući put kad ste u šetnji ili na planinarenju, izujte cipele i čarape, prohodajte malo po zemljanom puteljku ili travi te uđite u obližnji potok. U vama će se probuditi zanimljivi osjećaj slobode i sreće. Teksture i temperature koje nalazimo u prirodi pružaju bogato osjetilno iskustvo. Svjesni dodir u prirodi, kao što je to osjećanje teksture kore drveta, može pomoći pojedincima da ostanu prisutni i usredotočeni. S razlogom se prirodni elementi poput vode, blata i kamenja koriste u terapeutskim praksama.  Hidroterapija i topli/hladni tretmani za ublažavanje boli i nelagode ustaljena su praksa u wellness centrima, ali otići na izvor takvih podražaja ima još jači učinak. Između ostaloga, postoje istraživanja koja sugeriraju kako kontakt s mikrobiotom u tlu u prirodnom okruženju može ojačati imunološki sustav i smanjiti rizik od autoimunih bolesti i alergija.

Najjednostavnije rješenje često je ono najbolje. Umjesto skupih terapija i masaža ponekad je bolje maknuti se od svakodnevnog života u prirodu i ne raditi ništa. U toj riječi ‘ništa’ sadržano je sve ono važno. Idući put kad se nađete u prirodi ispraznite glavu i doživite ju kroz sva osjetila. Boje, mirisi, zvukovi i teksture dio su ukupnog trenutka, a kao završni dio slagalice dolazimo mi sami jer smo i mi dio prirode. Odjednom tijelo postaje lagano, opušteno i sretno, životni problemi postaju manji i u vama se budi spokoj i osjećaj da će sve biti dobro.

Kategorije
Kolumna

Glazba i ritam koji nas pokreće

Proklinjem dan kada sam si za zvuk svoje budilice stavio među najdražim pjesmama. Zašto dovraga? Zato što je u roku par teških jutarnjih buđenja izašla iz užeg kruga najslušanijih pjesama i preselila se na novu adresu, u kvart ‘ne želim ni čuti za nju’. No, imam li ju i dan danas kao zvuk budilice? Apsolutno! Ne nužno jer volim mučiti samog sebe ili zato što mi fali pokoja daska u glavi (iako ima istine i u tome) već zato što znam koliko me dotična pjesma pokreće i puni energijom (ponekad i bijesom, ali hej!, ustanem se iz kreveta). Glazba je snažna pokretačka i motivacijska sila te nije bez razloga postala sastavni dio naših života. Ljudi uživaju u glazbi na različite načine. Dok jedni slušaju glazbu kako bi se smirili, drugima pomaže u koncentraciji, trećima pomaže u borbi s problemima i emocijama, dok neke puni adrenalinom i voljom za kretanje (divljanje). Osobno, ubrajam se u posljednju skupinu, a ovim tekstom htio bih se osvrnuti upravo na pokretačku i motivacijsku snagu koju glazba nosi sa sobom.

‘Joj, daj pusti nešto jače, trebat će nam’, govori prijatelj dok zajedno treniramo, a u pitanju je posljednji set i posljednja runda treninga. Tijelo je već umorno i misli kako je limit već dostiglo, no tvrdoglavi i uporni guramo dalje jer upravo sada dolazi pravi izazov, a kao posljednja slamka spasa tu je glazba. Srećom imamo sličan glazbeni ukus pa znam točno što će nas obojicu pokrenuti. Iz zvučnika kreće pjesma, a s njom i mi u nemilosrdnu završnicu već prokleto teškog treninga. Na neku čudnu foru, ova se runda činila najlakšom. Tijelo je u bolnoj agoniji, ali u glavi se cijeli set činio jednostavan i kratak. Nalet energije i adrenalina, čiji je izvor bio zvučnik, pomogao nam je u postizanju nemogućeg i nadljudskog. OK, šalim se, ali ‘nabrijavajući’ učinak glazbe je postojan i pomaže nam iz sebe izvući onaj zadnji postotak energije i to u ključnom trenutku kada mislimo odustati.

No, da ne pričam gluposti potvrdilo je i više znanstvenih istraživanja koja su ustvrdila korelaciju između slušanja glazbe i boljih rezultata u sportskim aktivnostima. U jednom takvom istraživanju ispostavilo se da su trkači, koji su slušali glazbu s jačim ritmom, istrčali zadanu dionicu u kraćem vremenu i s manjim osjećajem napora u odnosu na ispitanike koji su istu aktivnost radili bez prisutnosti glazbe. Ritmički udarci glazbe često potiču brže pokrete i pomažu u održavanju visokog tempa tijekom sportske aktivnosti. No glazba ne utječe samo na izvedbu već i na motivaciju. Znalo se događati (i dan danas se događa) da na trčanje krenem ne zato što mi se ide ili zato što mi je takav plan treninga, već čisto jer su me određene pjesme pokrenule na to. Želim ih slušati, a da pritom ne porazbijam sve u stanu od skakanja (znam, rekao sam da mi fali pokoja u glavi). Upravo se toj pokretačkoj snazi glazbe možemo i trebamo prepustiti. Zaplešite, zapjevajte, pokrenite se, činite sve na što vas glazba potiče.

Glazba nosi energiju, motivaciju, podiže raspoloženje i gura nas naprijed te ju u tom smislu moramo iskoristiti. Ovdje ne govorim nužno samo o bavljenju sportskim aktivnostima, već o svakodnevnim, životnim aktivnostima. Nemam snage za čišćenje? Daj onu ludu plejlistu gdje mogu pjevati i skakati! Kuham ručak? Daj novi album onog tvog izvođača, baš je dobar! Moram napisati tekst? Hm, neka umirujuća, inspirativna plejlista ide! Brza i ritmička glazba s pozitivnim tempom pomaže da se osjećate energično i uzbuđeno. Ovakva glazba može biti posebno korisna kada trebate započeti dan s entuzijazmom ili pripremiti se za izazovne zadatke. Opuštajuća glazba pomaže u smanjenju stresa i tjeskobe te vas oslobađa negativnih misli što je posebno korisno kada se suočavate s visokim razinama stresa ili pritiska. Pjesme koje imaju osobno značenje ili koje se odnose na vaše ciljeve mogu vas dodatno motivirati. Glazba može potaknuti emocionalnu povezanost s vašim ciljevima i podsjetiti vas na njihovu važnost.  Ne treba zaboraviti i na tekst glazbe. Optimistični tekstovi, poruke i melodije poboljšavaju raspoloženje te potiču pozitivno razmišljanje što vam može pomoći u suočavanju s teškim izazovima ili u njihovom rješavanju s konstantnim pozitivnim stavom u glavi.

Glazba nosi energiju, motivaciju, podiže raspoloženje i gura nas naprijed te ju u tom smislu moramo iskoristiti. Ovdje ne nužno riječ samo o bavljenju sportskim aktivnostima, već o svakodnevnim, životnim aktivnostima

Uz pozitivne misli, koncentraciju, motivaciju i dobre ritmove vežu se bolji rezultati i uspjesi kakve god prirode oni bili. Važno je istaknuti kako glazbene preferencije i njen utjecaj na motivaciju mogu varirati od osobe do osobe. Ono što mene motivira ne mora nužno motivirati i vas dok glazba koja vas pokreće ne mora imati isti utjecaj na druge. Stoga je važno istražiti i pronaći glazbeni stil, pjesme i plejliste koje usmjeruju vašu koncentraciju, motivaciju i energiju na ciljeve i zadatke. Ipak, pjesme energičnog, živog ritma sa snažnom i pozitivnom porukom najčešće su te na koje tijelo nesvjesno reagira u potrazi za ritmom života. Zato i dalje imam onu istu prokletu budilicu koja me budi svakoga jutra. Tijelo se iz mirnog sna budi i ulazi u prvu brzinu i stav ‘OK, let’s do this s…t’. Jednom kada vas ta sila pokrene ništa vas ne može zaustaviti, ostajete samo vi i ritam uz koji sigurnim korakom gazite sve prepreke i probleme.

Kategorije
Kolumna

Kontinuitetom do uspjeha (i kad je najteže)

Ima onih dana kada vam se ništa ne da. Kada se jednostavno ustajanje iz kreveta čini kao uspjeh, a svi dnevni zadaci kao nemoguća misija. Ima dana kada tijelo jednostavno ne funkcionira i kada nam je zadnje na pameti trening. No čak i u takvim danima možemo napraviti korak prema našem cilju.

Priznajem, zimski sam tip i kudikamo lakše podnosim hladnoću nego vrućinu. Za vrijeme pretoplih ljetnih dana moja motivacija za bilo kakav fizički rad u debelom je minusu. Najradije bih se zatvorio u klimu i čekao neke hladnije, meni sretnije dane no znam da mi tijelo traži kretanje i fizičku aktivnost. Preko neke stvari navlačim tenisice na noge, puštam si najdraže motivirajuće pjesme ne bi li me one barem malo oraspoložile i krećem u ranojutarnju trkačku muku. Znojim se i teško dišem već na prvom kilometru, ali sad kad sam krenuo nema smisla stati i odustati. Dovršit ću svoju rutu pa makar mi to bilo zadnje, a na sat i tempo ne želim ni gledati.

Nakon teških, znojnih 10 kilometara ulazim direktno pod hladan tuš i pokušavam doći k sebi. Srce udara ritam kao da je na nekom rejv partiju, a više ne znam cijedi li se to s mene voda ili znoj. Jedino što znam je da sam istu rutu mjesec i pol ranije trčao s daleko većom lakoćom i podosta bržim tempom. ‘Što je sa mnom? Postajem sve gori! Ovo nema smisla!’ pomišljam u sebi dok ispijam drugu litru vode u dvije minute. U cijelom tom bunilu i unutarnjoj svađi mene i mog alter ega sjetim se mudrih riječi svog starog, ‘kontinuitet je bitan’.

Te je riječi ponavljao skoro od kada znam za sebe, a njihovo puno značenje dugo nisam u potpunosti shvaćao. Kao tinejdžer pune glave koji je cijelu srednju prošao uz kampanjsko učenje taj sam izraz smatrao kao još jedan trik roditelja da me maknu s kompjutera. Na faksu su mnoge stvari funkcionirale drugačije i jedan dio tih riječi počeo mi je dolaziti u glavu (pogotovo kada se spremaš izaći na komisijski rok iz jednog od težih ispita). Mnoge stvari ne mogu se naučiti i napraviti preko noći već je za njih potreban konstantni trud i napor, a to na kraju čak i ne garantira uspjeh (prokleti profesori). No tek suočen sa ‘stvarnim’ životom te su mi riječi u potpunosti sjele. Do cilja nema prečaca i kolikogod se nekada nemogućim i dalekim cilj činio, najsigurniji put do njega su sigurni i kontinuirani koraci.

Izlazim iz tuša, psujem sebi u bradu 573. put. Znam da je ovaj trening bio daleko od prikaza mojeg stvarnog stanja jer vremenski uvjeti odrade svoje no kroz sav taj znoj nazire se zadovoljan smiješak. Ustao sam se iz kreveta rano, protiv svoje volje, obukao tenisice i istrčao što sam mogao. Još jedan mali, kontinuirani korak koji se pridodaje većem zbroju na mom trenažnom putu. Cilj je i dalje daleko, ali sada je ipak za jedan korak bliži.

No, postoje dani pa čak i tjedni kada sve napravimo kako treba, ni iz čega nađemo volju za vježbanjem i odradimo trening. Kad ono, umjesto da postaje lakše, sve postaje teže. Opterećenja koja su se do neki dan činila laganima, danas su gotovo nemoguća, intenzitet koji nam je prije bio zagrijavanje sada nam je cijeli trening. I to je zapravo sasvim normalno. Tijelo ima svoj ritam i periode kada funkcionira sve bolje i jače dok se nekada čini kao da se krećemo unazad. U tim situacijama treba slušati svoje tijelo, promijeniti vrstu treninga, smanjiti opterećenje ili uzeti veći odmor. No bitno je ne odustati! Prirodno je da svakim danom želimo biti bolji, da svakim treningom želimo moći napraviti više i jače no ponekad je pogrešno uspoređivati se iz dana u dan.

Put do cilja i uspjeha nije linearan već na njemu postoje brojni sitni padovi, skokovi i stagnacije. Međutim, ono što je u tome trenutku najbitnije je odmaknuti se nekoliko koraka unazad i sagledati cijelu sliku. Usporediti gdje sam to sada, a gdje sam bio prije pola godine, godinu, pet godina. Tek tada vidimo zbroj svih tih sitnih, kontinuiranih koraka i što smo sve postigli. Uvijek će biti teških dana kada se svaki kilometar čini kao vječnost, a svako opterećenje sazdano od olova, no u tim trenutcima sjetite se mudrih riječi velikog čovjeka (koje me prate cijeli život), ‘kontinuitet je bitan’.